Kraj svijeta kakvog znamo
122

Lekcija iz Davosa za BiH: U svijetu gdje se veliki povlače u svoje tvrđave, mali ne mogu sjediti i čekati milostinju

Piše: Belmin Herić | 22.01.2026.
Ilustracija: Klix.ba
Ilustracija: Klix.ba
Poslušajte članak
Dok svijetom odzvanjaju riječi kanadskog premijera Marka Carneya koje je izrekao u Davosu o "kraju jedne ugodne fikcije", Bosna i Hercegovina se nalazi u jednom procjepu.

S jedne strane, globalni poredak zasnovan na pravilima, onaj u koji su se male države poput naše klele kao u jedini štit, puca po šavovima. S druge strane, nikad konkretniji ulazak američke "tvrde moći" kroz projekat Južne interkonekcije sugeriše da, dok se globalna hegemonija topi, bitka za utvrđivanje sfera utjecaja tek počinje.

Gdje je Bosna i Hercegovina u tom novom svijetu "vrijednosnog realizma"? Jesmo li za stolom ili smo, kako Carney upozorava, na jelovniku? I možda još važnije, da li je naša "probosanska politika" konačno shvatila da se tapšanje po ramenu ne može unovčiti?

Skidanje znaka s prozora

Mark Carney je u svom historijskom govoru iskoristio moćnu analogiju Vaclava Havela o piljaru koji na izlog stavlja parolu "Proleteri svih zemalja, ujedinite se", ne zato što vjeruje u nju, već da bi izbjegao nevolje. Taj ritual "života u laži" održavao je sistem.

Carney nam je brutalno iskreno poručio: Zapad je godinama držao znak "međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima" u prozoru, iako su svi znali da taj poredak više ne funkcioniše.

Za BiH, ova poruka je otrežnjujuća. Godinama smo svoju vanjsku politiku gradili na nadi da će nas međunarodno pravo i emocija žrtve zaštititi. Carney kaže: To vrijeme je prošlo. Arnaud Bertrand u svojoj reakciji primjećuje da je ovo priznanje poraza starog Zapada, ali i početak nečeg novog, svijeta u kojem se poštuju samo oni koji imaju kapacitet da djeluju.

Snishodljivost nije strategija

Ovdje dolazimo do ključnog Carneyevog upozorenja koje kao da je pisano za lidere u Sarajevu: "Kada pregovaramo samo bilateralno s hegemonom... takmičimo se jedni s drugima ko će biti popustljiviji. To nije suverenitet. To je izvođenje suvereniteta uz prihvatanje podređenosti."

Ovo je bolna dijagnoza stanja probosanske politike. Decenijama se strateško pozicioniranje svodi na čekanje instrukcija, snishodljiv odnos prema međunarodnim činovnicima i nadu da će poslušnost biti nagrađena. Carney nam poručuje da u novom svijetu "poslušni učenici" ne dobijaju petice, oni dobijaju ignorisanje.

Probosanska politika pati od hroničnog nedostatka odlučnosti da trguje. U svijetu transakcijskog realizma (pogotovo s dolaskom Trumpovih ljudi), moraš dati nešto da bi dobio nešto.

Političko Sarajevo često vjeruje da je dovoljno biti "na pravoj strani historije". Nije. Potrebno je imati "kičmu" za pregovore. Umjesto pasivnog čekanja da stranci riješe problem Južne interkonekcije, probosanski blok je trebao taj projekat tretirati kao najvrjedniji žeton. To se zove partnerstvo. Sve ostalo je klijentelizam u kojem, kako Carney kaže, "prihvatate ono što vam se nudi" iz pozicije slabosti.

Južna interkonekcija: Test zrelosti i prilika za trgovinu

Dok intelektualci raspravljaju o kraju američke hegemonije, na terenu u Hercegovini vidimo Ameriku koja donosi armirani beton. Angažman giganata poput Bechtela i lobista bliskih Trumpovoj administraciji (AAFS) oko Južne interkonekcije nije samo ekonomska vijest. To je geopolitička poruka.

Ovaj gasovod je praktična primjena onoga što Carney savjetuje: izgradnja otpornosti. Trenutna ovisnost o ruskom gasu je upravo ono na šta je kanadski premijer upozorio, "integracija koja postaje izvor potčinjenosti".

Suočeni s Carneyevim "surovim realizmom", BiH, a posebno njene probosanske snage, moraju hitno redefinisati svoju poziciju.

Neophodno je prestati takmičiti se u popustljivosti. Carney upozorava da se srednje i male sile ne smiju takmičiti ko će se više dodvoriti velikima. Poštovanje se ne dobija klimanjem glavom na svakom sastanku u ambasadi, već jasnim definisanjem interesa.

Potrebno je i "naučiti" trgovati. Imamo geografiju, imamo energetske resurse, imamo potrebu Zapada da zatvori "balkansku rupu". To su resursi za pregovore, a ne pokloni koje treba predati besplatno. Transakcijska politika Donalda Trumpa, ali i nova realnost u Berlinu s dolaskom Merza, razumije samo jezik interesa.

I na kraju potrebna je odlučnost umjesto vječnog "ali". Projekti poput Južne interkonekcije se moraju realizirati brzo.

Odugovlačenje šalje poruku da smo neozbiljan partner. U svijetu "tvrđava", niko nema strpljenja za države koje ne mogu donijeti odluku.

Mark Carney je rekao da je vrijeme da zemlje prestanu glumiti da stari poredak funkcioniše. Za Bosnu i Hercegovinu, to znači prestanak glume da možemo preživjeti oslanjajući se na milostinju međunarodne zajednice ili na vječni status quo.

Svijet se ne raspada, on se regrupiše na osnovu interesa i snage. Naša prilika da budemo dio tog novog Zapada ne leži u snishodljivosti i žalopojkama, već u sposobnosti da kažemo: "Ovo je naš interes, ovo nudimo, a ovo tražimo zauzvrat".

Američki bageri dolaze. Pitanje je samo hoćemo li ih dočekati kao pasivni posmatrači kojima se upravlja, ili kao partneri koji znaju šta žele od tog posla. Vrijeme je da prestanemo biti Havlov piljar; moramo skinuti lažni znak s prozora i početi se ponašati kao država.

Klix.ba čitajte i u našoj aplikaciji za iOS ili Android.

Dodajte Klix.ba među omiljene izvore na Googlu
Možda vas zanima