Posebne radionice
48

KUVI dijalozi s veteranima spajaju ljude i otvaraju oči mladima u BiH

L. K.
Već deset godina grupa nekadašnjih vojnika iz sve tri vojske, okupljenih u Udruženje "Pravipožar", zajednički obilazi gradove po Bosni i Hercegovini i razgovara sa mladima.

U sale u kojima održavaju dijaloške radionice ne donose skupocjenu opremu, moćne prezentacije niti organizuju velike događaje. Ovi ljudi donose nešto daleko vrjednije - hrabrost i snagu da pričaju o vlastitim iskustvima, traumama, ranjavanjima, gubicima... Okrenuti jedni prema drugima, gledajući se u oči, oni sa mladima osnivaju krug povjerenja, ispovijesti, učenja na tuđim greškama i prenose poruke o besmislu rata i svih sukoba.

Dijalog veterana i mladih prilika je za slušanje, ali i postavljanje pitanja, a pitanja uvijek bude mnogo, posebno u sredinama u kojima nikada nisu razgovarali sa veteranom sa "druge", "treće" strane.

Marijana Vujec, Mirela Bogdanović Đuraš, Mirna Dabić Davidović, Azra Ibrahimović i imaju posebnu ulogu u ovim radionicama. Kao facilitatorke pripremaju, uvode grupu u dijalog, a onda i određuju dinamiku i usmjeravaju njegov tok.

Dijalozi lišeni političke i ideološke konotacije

Objašnjavajući važnost uloge facilitatora, Marijana Vujec, diplomirana pedagoginja-psihologinja iz Tuzle, ističe: "Ratni veterani prošli su strahote tokom rata i postoji mogućnost da neko pitanje učesnika dijaloga pokrene emocionalne reakcije koje bi veterana povrijedile. Zbog toga pitanja preuzima facilitator i prilagođava ih ratnom veteranu, odnosno vraća na lični nivo". Ovi dijalozi s razlogom su lišeni svake političke i ideološke konotacije, a rasprave se vraćaju na veteransko iskustvo i konkretne odgovore.

Mirela Bogdanović Đuraš je diplomirana psihologinja, sistemska porodična savjetnica i dugogodišnja saradnica Udruženja. Uz vođenje dijaloga, ona se brine i o emocionalnom stanju veterana prije, u toku i poslije dijaloga.

"Prije dijaloga razgovaram s veteranima o tome šta im se dešavalo u životu proteklih dana, ko je taj dan možda lošije raspoložen. Oni su većinom ratni vojni invalidi i njihovo zdravstveno stanje, kako fizičko, tako psihičko, mora se pratiti i obratiti pažnju na njega u toku dijaloga. Naglasim im da su sve reakcije normalne, da se ne stide da pokažu svoja osjećanja, kao i da ćemo napraviti pauzu ili prekinuti dijalog ukoliko se ne budu osjećali spremno da nastave. Nakon dijaloga prođemo sve što je bilo, iznesemo uočene 'greške', dobiju prostora da ispričaju nešto što nisu stigli, a žele i imaju potrebu da kažu, pričamo s kakvim osjećanjima idemo kući", objašnjava Bogdanović Đuraš.

U Udruženju "Pravi požar" svjesni su da se mnogi veterani ne mogu suočiti sa vlastitom prošlošću i iskoračiti iz nametnutih stereotipa. Zbog toga su posebne veze koje grade međusobno, ali i sa svakom mladom osobom koja uđe u ovaj krug povjerenja. A kada mladi vide kako ljudi koji su nekada bili na suprotstavljenim stranama i gledali se preko nišana rade zajedno u misiji života i nije im teško nekada i po tri ili četiri puta sedmično putovati i širiti poruke mira i nenasilja, onda i oni počnu preispitivati svoje stavove.

Briga o mentalnom zdravlju veterana

Svaki veteran ima svoju tešku životnu priču, ali je nije svaki od njih u stanju i ispričati. Stoga prolaze treninge na kojima uče kako da "prorade" svoju traumu, govore o njoj u vremenskom ograničenju, a savladavaju i druge vještine komunikacije kao što je aktivno slušanje, empatija, asertivnost, ponašanje u konfliktu i slično. "Veterani na obuci uče o emocijama, o stresu, o traumi i o suočavanju sa traumom. Putem storytelinga veterani se suočavaju sa prošlošću.

Pričajući vlastita iskustva u grupi sa drugim veteranima, oni se na neki način suočavaju sa traumom, a slušajući doživljaje drugih veterana i kako se drugi veterani nose sa tim, oni postaju hrabriji i emocionalno jači. Veterani tokom obuke vježbaju izvođenje dijaloga, ali se postavljaju i u ulogu mladih kako bi sa druge strane vidjeli kako to izgleda. Kroz seminare veterani različitih vojski bolje se upoznaju, što je izuzetno značajno za vođenje dijaloga", ističe Vujec. Facilitatorke, kao osobe koje brinu o mentalnom zdravlju veterana, ovaj segment smatraju i najvećim izazovom.

"Njihovo fizičko i psihičko stanje je takvo da nikad ne znate kakvi će doći na dijalog, da li će biti neraspoloženi zbog promjene vremena i bolova ili zbog nekog podsjetnika na traumatski događaj (godišnjice pogibije nekog ratnog druga, rođaka). Takođe ne znate kakva će im pitanja učesnici postaviti i da li će se neko od njih više uznemiriti i onda razmišljate kakvi će biti narednih dana jer im je potrebno nekoliko dana da se ponovo stabilizuju, a takvi se vraćaju svojim porodicama, radnim zadacima...", priča nam Bogdanović Đuras.

Azra Ibrahimagić već 15 godina radi na polju izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Njeno iskustvo pokazuje da nisu sve sredine u BiH jednako pristupačne i zainteresovane za priču o ovim temama.

"Mislim da je jedan od razloga taj što se često pripadnici 'suprotne, neprijateljske' strane doživljavaju kao zločinci jer se generaliziraju stvari koje su se dešavale u ratu i koje zaista jesu bile zločin, ali ih nisu počinili svi pripadnici tog naroda ili te vojske. Razlog bi mogao biti i taj da većina građana nije nikada imala priliku da uživo razgovara sa pripadnikom neke vojske koja je bila 'suprotna strana' u ratu i da čuje iskustva takve osobe, da je doživi kao ljudsko biće koje ima svoja osjećanja, sjećanja i moguće teška iskustva kao i ostali. Ono što bi pomoglo u prevazilaženju ovakvog mišljenja o ratnim veteranima jeste upravo ovo što radi Udruženje Pravipožar kroz susrete mladih i ratnih veterana, zatim kroz filmove i videouratke na kojima govore ratni veterani, veća zastupljenost ove tematike u medijima i slično", poručuje Ibrahimagić.

Javni sektor nezainteresovan

Mirna Dabić Davidović sa veteranima sarađuje od samog početka, a kao osoba sa velikim iskustvom u radu sa omladinskim organizacijama i na projektima izgradnje mira, višestruko pomaže u širenju ove ideje. Posebno je žalosti što nijedna javna institucija u našoj zemlji nije zainteresovana da se bavi ovako važnim pitanjima.

"Veterani i mladi su na margini. Javni sektor 'nema vremena' niti ima dovoljno volje i motivacije da podržava rad sa ovim ciljnim grupama. Njihov otpor prema ovakvim inicijativama vjerovatno ima i političku pozadinu jer nekima je i dalje interes da ljudi ne pričaju o izgradnji mira, prevenciji nasilja i da žive u odvojenim 'čisto etničkim zajednicama'", navodi Mirna i naglašava koliku važnost imaju aktivnosti Udruženja razumijevanju ratne traume i njenih posljedica na pojedinca, porodicu i društvo, razbijanju predrasuda o ratnim veteranima i mladima i prevenciji nasilja među mladima.

Upravo ovi dijalozi su prilika za davanje kredibiliteta ratnim veteranima i njihovom ratnom iskustvu u društvu, što im daje osjećaj vrijednosti, osjećaj da rade nešto dobro za buduće naraštaje, da grade mir, da ih neko ipak uvažava i hoće da sasluša. Ovi dijalozi su izuzetno značajni za buduće usmjeravanje mladih ljudi koji s ovih radionica izlaze sa potpuno drugačijom slikom rata i ratnih dešavanja.

"Danas možemo govoriti i o transgeneracijskom prenosu traume na pokoljenja koja nisu bila ni rođena za vrijeme rata, a sve zahvaljujući činjenici da se niko nije bavio ni prvom generacijom traumatizovanih vojnika", kaže Bogdanović Đuraš.

Pogledajmo širu sliku

O veteranima se govori samo ako se radi o ratnim zločincima ili ako protestuju za neka svoja prava. Niko ih ni za šta drugo ne pita, ne daje im prostor da kažu nešto što i nije ugodna tema za slušanje. Nije lako ni pričati, a ni slušati o ranjavanju, pogibiji, mučenjima, posljedicama sa kojima i danas žive, međutim, potrebno je više pažnje javnosti posvetiti i toj temi - vetaranima koji su i učesnici, ali ujedno i žrtve ovog rata, slažu se naše sagovornice.

"Najlakše je reći da je rat prošao i da o njemu ne treba pričati mladim ljudima koji nisu bili ni rođeni u to vrijeme. To je veoma pogrešno. Ni država ni državne institucije ne žele sagledati širu sliku, a to je da KUVI dijalozi između ostalog spajaju ljude različitih vjeroispovijesti i nacija, uče mlade o štetnosti nasilnog ponašanja, daju priliku mladima da pitaju sve što ih zanima o ratu, a što nemaju priliku nigdje drugo - da čuju odgovore od tri različita ratna veterana", ističe Vujec.

"Naše društvo ratnog veterana koji je spreman pričati o ratnom iskustvu nažalost gleda kao ratnog zločinca. Dio našeg društva priču o ratnim iskustvima gleda kao na hvalisanje. Međutim, društvo ne razmišlja o tome kako je teško i emocionalo iscrpljujuće govoriti o ratu, ratnim traumama, ranjavanju... Veterani to rade kako bi na osnovu ličnih iskustava pokazali besmisao kako rata, tako i svih drugih oblika nasilnog ponašanja. Tokom rata u Bosni i Hercegovini veterani sve tri vojske su bili prinuđeni uzeti pušku, no to ne znači da su oni automatski i zločinci", nastavlja.

Mirela, Mirna, Azra i Marijana se nadaju da će društvo pokazati interesovanje za rad ovakvih udruženja, da će više ljudi prisustvovati njihovim radionicama i steći drugačiju predstavu o onome što rade.

"KUVI dijalog nije puka priča o ratu, on je mnogo više. KUVI dijalog je benefit za ratne veterane koji se na taj način bore sa ratnom traumom, benefit je za mlade ljude da kroz strahote koje su ratni veterani doživjeli shvate šta su članovi njihovih porodica doživjeli, koji je besmisao rata i da mladi ljudi svojim vršnjacima prenesu utiske sa dijaloga. I na kraju, benefit je i opomena za cijelo društvo da se ratne strahote nikad i nikome više ne ponove", poruka je facilitatorki Udruženja "Pravipožar".

Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).