Ako se pitate zašto, čime je zaslužio ili ako sumnjate da jednog dana ne bi mogao da bude predsjednik BiH, odgovor je jednostavan - u konzistentnosti njegove politike!
Sve ono što je Dragan Čavić pričao 2004. godine kada biste uzeli i sa vremenske distance uporedili sa onim šta izjavljuje danas, razlike nema. Od najtežeg političkog poteza, priznavanja Srebrenice, do priznavanja države BiH kao neminovnosti, pa sve do kritika na račun aktuelne vlasti, Čaviću je svaka rečenica, koliko god ga koštala, bila pogodak.
Dragan Čavić: Džombić je najbolji izbor
E sad, da je njegova partija imala na raspolaganju milione iz entitetske kase, a ne 77 hiljada maraka, koliko je DP uložila u kampanju, pitanje je da li bi ova tri poslanika poslala 33. S obzirom da se u BiH izbori dobijaju na na kolektivnim iftarima, pečenim volovima i ostalim preživarima, uz obaveznu pjesmu kandidata i narodno veselje pod šatorom, uz što više "lovačkih priča" jasno je da Čavić nije mogao dobiti više od ta tri poslanika u Skupštini RS.
Prvo, ne pjeva kao aktuelni predsjednik Dodik, a ne priča ni bajke kao on. Nije sklon ni primitivnom ismijavanju političkih protivnika, pominjanju njihove porodice, djece, priležnica... A to je to što prosječan Srbin hoće da čuje. Ko koga, kad, gdje i kako. Čavić sigurno, to ne zna.
Konstanta BiH je da se istorija ponavlja. Čavić je 1998. godine bio poslanik, 2002. predsjednik RS. Prednost u odnosu na taj period mu je što ima više vremena da nauči... Prvo pjevati, drugo igrati kolo, a treće zloupotrebljavati srpsku istoriju i prekrajati je onako kako biračima odgovara. Ali sada ima četiri godine da nauči. Ovih dana Banjom Lukom kruži SMS: "In the USA we have Barack Obama, Stivie Wonder (engl. čudo), Bob Hope (nada), Johnny Cash (keš - prijevod nepotreban)... In BiH we have Milorad Dodik, no wonder, no hope, no cash...“
