Komisija za nacionalne spomenike u raljama politike: Komšić i Bećirović glasali za vraćanje stranaca, ali problem je dublji

U spomenutoj komisiji sjede tri člana (Anđelina Ošap-Gaćanović, Faruk Kapidžić i Zoran Mikulić) i njihov petogodišnji mandat ističe u februaru iduće godine. Imenovanje novih članova i pokušaj uspostavljanja funkcionalnijom komisijom bila je tema na nedavnoj sjednici Predsjedništva BiH, koje je zaduženo za imenovanje članova komisije.

Ti detalji sa sjednice nisu bili poznati sve do sinoć, kada je Federalna televizija objavila prilog optuživši Željka Komšića da je svojim glasom onemogućio da se dva strana člana koji su ranije izbačena iz komisije vrate.

O čemu se zapravo radi

Inicijalno kada je komisija formirana zamišljena je kao institucija koja će se baviti očuvanjem kulturnog identiteta države, zaštitom kulturno-historijskih spomenika. Od osnivanja pa sve do 2016. godine komisiju je činilo pet članova, od čega tri domaća i dva strana koja se imenuju po prijedlogu UNESCO-a. Tačka prijeloma se dešava u maju 2016. godine kada su tadašnji članovi Predsjedništva (Bakir Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović) jednoglasno odlučili i izglasali da se dva strana člana izbace.

Tako je komisija ostala na tri domaća člana, uz izmijenjeni pravilnik o radu koji je predvidio da se odluke sada donose konsenzusom. To znači da bilo koji član komisije može zaustaviti bilo koju odluku. To je suštinski dovelo do činjenice da je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika postala neefikasna i tijelo preko kojeg se lome politička koplja.

Podsjetimo, ranije, dok su u sastavu komisije bila dva strana člana za odluku su bila potrebna četiri glasa (od ukupno pet). Članovi Predsjedništva Izetbegović, Ivanić i Čović nikada nisu jasno obrazložili zašto su dogovorili izbacivanje stranih članova, ali je zanimljivo da se ta situacija poredila sa ulogom stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, koje također politike HDZ-a i SNSD-a žele izbaciti. Do sada to nisu uradile, ali nije isključeno i da neće u narednom periodu.

S obzirom na to da je aktuelna komisija, u sastavu tri domaća člana do sada uglavnom bila potpuno neaktivna pa i blokirana, ali i zbog činjenice da članovima ističe mandat, konačno je pokrenuto pitanje traženja rješenja.

Bećirović je na stol stavio ideju da se glasa za povratak stranih članova u sklopu procedure imenovanja novih članova. Na sjednici su Bećirović i Komšić glasali za, dok je Željka Cvijanović bila protiv. No odluka nikada nije potpisana. Stoga je Federalna televizija optužila Komšića da je on spriječio povratak stranih članova. No, je li to baš tako?

Naime, tumačenje Sekretarijata Predsjedništva BiH je da je za odluku o vraćanju stranih članova u komisiju potreban konsenzus. U situaciji kako su članovi Predsjedništva BiH glasali, Željka Cvijanović je mogla posegnuti za vitalnim nacionalnim interesom i odluku proslijediti na odlučivanje Narodnoj skupštini RS-a, koja bi nesumnjivo odbila vraćanje stranih članova.

Tim činom, ideja za njihovo vraćanje bi bila sahranjena.

Istina, novi Pravilnik Komisije koji je usvojen 2016. je omogućio da se strani članovi mogu vratiti, ali je za to potrebna odluka Predsjedništva, ali i u slučaju njihovog vraćanja odluke bi se mogle donositi i bez njihovog prisustva, jer je njihova uloga znatno manja prema novom pravilniku. U konačnici, kao što je Izetbegović 2016. pristao da se izbace strani članovi iz Komisije, tako je za njihovo vraćanje sada potreban glas i Željke Cvijanović, ili sutra bilo kojeg drugog člana Predsjedništva BiH iz RS-a. Drugim riječima odluka se ne može donijeti 2:1.

Bez rješenja

Komšić je u međuvremenu tražio mišljenje OHR-a da li se za ovo pitanje može povući pitanje vitalnog nacionalnog interesa.

Iako je propisano da je Komisija institucija Bosne i Hercegovine, osnovana Aneksom VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s isključivim nadležnostima za ispunjavanje ciljeva i zadataka definiranih Aneksom VIII i odlukama Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tumačenje Sekretarijata Predsjedništva BiH je da se radi o pitanju vanjske politike, za što je potreban konsenzus.

Odnosno, ako je za izbacivanje stranih članova bio potreban konsenzus, postavlja se pitanje, kako bi onda mogli biti vraćeni bez konsenzusa. U konačnici, pokretanjem vitalnog nacionalnog interesa ovo pitanje bi moglo završiti i na Ustavnom sudu.

Od Komisije, koja je trebala biti odvojena od politike, načinjena je potpuno politička institucija, koja je baš zbog toga neefikasna i zarobljena u raljama političko-nacionalnih prepucavanja. Za pravo i potpuno rješenje potrebno je mnogo više strategije, političkog rada i pregovora.