Piše: Asim Bešlija
Prošlo je vrijeme gazimestanâ i sličnih masovnih okupljanja kada je srpski narod vođen uzvišenim idejama sezao sve do neba i kada se činilo da je sve moguće. Međutim, kada je sve propalo i kada se u naša dvorišta i avlije uselio kapitalizam, promijenila se i priča. Danas sve ima svoju cijenu pa su i tzv. masovni protesti, demonstracije i nazovite ih kako hoćete, vođeni opet navodno idejama koje su ostvarive, zapravo, dobro plaćeni. Nije ovo floskula, nije laž, nije izraz mržnje prema bilo kome. Ovo je zapravo istinita priča koju nam donosi jedan od samih demonstranata koji je imao priliku 'braniti' Kosovo u srpskom dijelu Kosovske Mitrovice. Autor ovih redova nedavno se imao priliku susresti sa studentom Elektrotehničkog fakulteta iz Lukavice koji je tokom posljednjeg vala demonstracija za podršku ostanku Kosova u Srbiji, dobacio čak do Kosovske Mitrovice. Sve je to njemu izgledalo kao igrarija ali se priča uzobiljila u onom dijelu kada je pomenuo da je ljudima iz Istočnog Sarajeva plaćano od 200 do 300 eura da idu u Kosovsku Mitrovicu i demonstriraju dan-dva, a sve, naravno, za historijska srpska ognjišta. Pošto je, naravno, lova bila u pitanju i za kratko vrijeme mogla se zaraditi fina suma, interes je bio veliki pa su za ove demonstrante-namjernike bili organizirani i autobusi koji su ih prebacivali do Mitrovice. Priča sama po sebi nije nešto posebno tajna sve do onog dijela kada se dolazi do novca i činjenice da su ljudima morali plaćati da ispolje svoj 'patriotizam' i 'odbrane' Kosovo. Pomenuti student nije želio otkriti ko je, zapravo, davao novac ali, na kraju, to i nije bilo važno kad je već bio u igri. „Pa, što ne bi iš'o“, bio je njegov komentar.
Novac je, dakle, ta magična veza koja danas verbalnu podršku za svesrpske ideje povezuje sa konkretnim akcijama pa tako možemo i pretpostaviti šta se krije iza sličnih nedavnih masovnih protesta kako u RS, tako i Srbiji.
Kada je priča o referendumu o otcjepljenju RS bila u jeku, i kada je najavljeno 50.000 ljudi na Trgu krajine u Banjaluci, pojavilo ih se svega nekoliko hiljada. Bilo je najviše djece, koja su igrom slučaja, baš taj dan imala slobodan dan u školi, a ostatak su bili siromašni i ojađeni penzioneri koji su autobusima dovezeni iz drugih gradova kako bi dali podršku nezavisnoj RS i ostanku Kosova u Srbiji. Treba li vjerovati da ljudima koji žive od minimalnih 100 i nešto maraka penzije, plaćena mala suma novca da dođu na demonstracije nije bila dovoljna motivacija?
S druge strane, teško je povjerovati da je u Beogradu korišten isti obrazac jer se u glavnom gradu Srbije okupilo uistinu masovno društvo. No, ako vlasti ili bilo ko drugi, nisu imale novca da plate svima da dođu na demonstracije, moglo se platiti i na druge načine. Srbijancima željnim akcije vlasti su odriješile ruke, pa su drage volje mogli paliti ambasade po Beogradu ili još bolje, mogli su pljačkati prodavnice a da ih niko ne kazni. Sjetite se samo snimka dvije djevojke koje sa pregršt patika i sportske odjeće koju su opljačkale bježe kući u Batajnicu.
Poenta priče je da se praznog stomaka više ni demonstrirati ne isplati, ma kako uzvišene ideje bile, a kada se ideje plate, one onda gube svoj smisao.
Priča oko demonstracija bezazlenija je u poređenju sa onom o izborima. Pokušajte se sjetiti da li ste ikada čuli da je ljudima, pretežno u ruralnim zajednicama, povratničkim, plaćano da glasaju za određenu stranku? Postoji jedna takva na padinama Vlašića, u srpskim povratničkim zajednicama gdje su pojedine srpske stranke osiromašenom narodu plaćale po 100 KM da glasaju za njih, i to na prošlim općim izborima. E, već ovdje je vrag odnio šalu.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
