Komentar
0

Kome koristi naše posrtanje?

Piše: <a href="mailto:[email protected]">Vlastimir Mijović</a
Evropske vize uskoro će trebati samo Bosancima i Hercegovcima, a kako stvari stoje susjedi će i u članstvo briselskog kluba ući prije nas. Tako će, umjesto da pomognu učvršćivanju naše države – na šta su obavezane i Dejtonskim sporazumom – Srbija i Hrvatska steći još bolje izglede da ostvaruju svoje skrivene ciljeve u BiH. Hoće li ih EU i SAD u tome spriječiti?

Evropska unija nije jedino, ali jeste najbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kao i za susjedne zemlje, Hrvatsku i Srbiju. U tom kontekstu, istodobno ili vremenski blisko pridruživanje sve tri države moglo bi biti najuvjerljiviji vjesnik i garant nekih novih, boljih vremena na kompletnoj teritoriji bivše socijalističke Jugoslavije i u svakoj od njenih država-sljednica pojedinačno.

Sam po sebi, ulazak Bosne i Hercegovine u članstvo Evropske unije donio bi mnogo našoj zemlji i njenim građanima. Ali, puni smisao i prosperitet može se postići samo u kombinaciji sa istovjetnim statusom dviju susjednih zemalja. Mislim da bi favorizovanjem ovakve strategije puno dobile i dotične države, ali i sama Evropska unija. Ona bi, koristeći se nadmoćnošću pozicije onoga ko bira, ne samo proširila kontinentalnu porodicu država-saveznica, nego bi time u politički krvotok ovog dijela Balkana ubrizgala svojevrsni eliksir sa dvostrukim ljekovitim efektom: jednim koji te države liječi iznutra, i drugim – koji tako ozdravljene države pretvara, iz balasta, u novi pozitivni potencijal Unije.

Istodobno ili po vremenu blisko pridruživanje BiH, Hrvatske i Srbije Evropskoj uniji u stvari je, ako se problem zrelo rješava, jedini princip koji obećava pozitivni epilog. Ove tri zemlje praktično su vezane pupčanom vrpcom, prije svega po problemima koji ih tište, ali i zbog međusobne etničke izmiješanosti i ekonomske kompatibilnosti naslijeđene iz stare, zajedničke države, te zbog međusobnih političkih uticaja koji su već dvije decenije pogubni.

To se posebno osjeća na procesima u Bosni i Hercegovini. I ona u ponečemu „kreativno“ utiče na lošu atmosferu u ex-jugoslovenskom državnom trouglu, ali je njena rola u suštini pasivna: to je uloga taoca u odnosima Beograda i Zagreba, uloga trkača koji ne može daleko stići jer su mu noge vezane.

Ma koliko se ponekad ukazivalo na moć domaćih lidera, nikakav pozitivni napredak u Bosni i Hercegovini ipak nije moguć samo voljom njenih unutrašnjih, političkih, etničkih i drugih snaga. One su izrazito uslovljene, pa i vođene velikonacionalnim politikama Srbije i Hrvatske, te bošnjačkim „odbrambenim unitarizmom“. Onaj ko to ne uviđa i ne uzima u obzir prilikom političkog analiziranja i zaključivanja, sigurno ne želi da se sa BiH problemom sučeli oči u oči.

Zbog očiglednog sistema spojenih posuda, koji funkcioniše u permanentnoj BH krizi, te zbog apsolutno potvrđenog vojnog i političkog miješanja Hrvatske i Srbije u svojedobne ratne sukobe u Bosni i Hercegovini, te dvije države u Dejtonu su 1995. godine dobile posebnu ulogu i odgovornost u realizaciji Mirovnog sporazuma. Time je priznat jedan očigledni politički realitet čija primjena je kasnije dala puno dobrih rezultata. Djelovanjem režima u Zagrebu i Beogradu za proteklih 13 godina otupljeni su rogovi mnogih radikalnih politika i njihovih lidera u Bosni i Hercegovini, a međunarodni posrednici rješenja za BiH nikad nisu tražili razgovorima samo u Sarajevu, nego i u glavnim gradovima dvije susjedne zemlje.

U tom smislu, ovaj dejtonski princip – u pokušaju da se Bosnu i Hercegovinu iz dejtonske prevede u tzv. evropsku fazu – trebao bi dobiti svoju briselsku kopiju. Kao što su dobile posebno odgovornu ulogu u provođenju Dejtonskog sporazuma, tako bi Srbija i Hrvatska trebale da dobiju i specijalnu evropsku zadaću koja bi se očitovala u njihovoj obavezi da pomognu u stasavanju Bosne i Hercegovine za uspješno ispunjavanje uslova iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koje bi dovelo i do konačnog uspješnog epiloga – stvarnog pridruženja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.

Princip i politika na koju ukazujem važni su stoga što se sve češće i sve indikativnije govori o (u odnosu na Hrvatsku i Srbiju) zaostajanju Bosne i Hercegovine u procesu približavanja Uniji. Po mnogo čemu to je zaostajanje očigledno, no – ključna su pitanja zbog koga i zbog čega se zaostaje, te kome to koristi?

Odgovor na treće pitanje svakako je najlakši: eventualno duži ostanak Bosne i Hercegovine u evropskoj čekaonici (u odnosu na Beograd i Zagreb) nesumnjivo bi bio novo ohrabrenje za još prisutne velikonacionalne političke koncepcije Srbije i Hrvatske, čiji apetiti su odavno usmjereni upravo prema Bosni i Hercegovini, prema nekim njenim etničkim korpusima, a u suštini prema BH teritorijama.

Sa Srbijom i Hrvatskom u Evropskoj uniji, a s BiH izvan nje, Bosna i Hercegovina postala bi još otvorenije lovište od onog kojeg sada predstavlja svojim komšijama, sa vrlo neizvjesnom konačnom sudbinom, te sa epilogom koji mnogi priželjkuju: da BiH uđe u EU iz dva dijela, jedan (Republika Srpska) kroz Srbiju, a drugi (Federacija BiH) kroz Hrvatsku. U svakom slučaju, takav „ulazak“ Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju bio bi Pirova pobjeda, jer bi to označilo faktički nestanak države Bosne i Hercegovine sa političke mape svijeta.

Upravo zato što nekim nimalo slabim faktorima u Srbiji i Hrvatskoj odgovara da BiH zaostaje na evropskom putu, čime značajno smanjuje svoje šanse za učlanjenje u EU, u Beogradu i Zagrebu i povlače neke poteze (ili izbjegavaju da povuku one prave) koji to zaostajanje čine još većim.

Za Bosnu i Hercegovinu je od ključne važnosti da EU i SAD shvate i osujete ovu balkansku igru, te da u trenutku kada najavljuju svoje pojačano djelovanje u Bosni i Hercegovini praktično iskopiraju pomenuti dejtonski princip; princip posebne odgovornosti Srbije i Hrvatske za političku, državnu i nacionalnu stabilizaciju Bosne i Hercegovine.


Današnjim komentarom Vlastimir Mijović završava seriju svojih autorskih tekstova pisanih specijalno za naš portal.