Piše: Fatmir Alispahić
Prošao je mjesec dana otkad je profesor Emir Ramić podnio ostavku na čelo Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) a da nikoga u Bošnjaka ne zanima zašto se i kako se dogodilo da jedan od najagilnijih bošnjačkih intelektualaca bude linčovan, ušutkan, otjeran, i što je najgore – istog časa zaboravljen. Šta je koga briga što smo ostali bez Emira Ramića, i što je KBSA ostao bez njega?! Ispade normalno da gubimo ljude, kao da ljudi nisu suština našeg, kao i svakog drugog, nacionalnog postojanja. Samo nezreli i za opstojnost nespremni nacionalni organizmi ne mogu razumjeti bit kolektivne igre, u kojoj je svaki pojedinac bitan za moje osobno dobro, te ga ne mogu razumijevati kao konkurenciju i kao neprijatelja. Stiče se utisak da Emir Ramić uopće nije shvaćen kao igrač u zajedničkom timu, već je viđen kao neprijatelj kojeg treba uništiti kako bi se otela njegova imovina. Ali, imovina Emira Ramića putuje s njegovom glavom, i kad njegovu glavu odmaknemo od nas, ostali smo i bez te imovine.
Iz ovog slučaja nanovo zaudara praksa bošnjačkog samouništenja, po kojoj se siromašni, zalutali, nepismeni bošnjački narod, putem svojih predstavnika, odriče ljudi koji su se osvjedočili kao kvalitetni lideri, sposobni da osmatraju, predviđaju, planiraju i postižu za sve nas korisne rezultate. Ako je normalno da se Bošnjaci odriču ljudi koji mu donose dobro, onda je upitno i samo to dobro, koje ipak poneko vidi i poneko cijeni. Upitno je vrijedi li išta činiti za zajednicu koja to ne umije cijeniti. Sudeći po zaboravu koji je prekrio djelo našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića, na čiju je petu godišnjicu smrti u "Dnevnom avazu“ objavljena samo jedna čitulja sjećanja i pijeteta, i to od Vlade Kantona Sarajevo – ovdje ne vrijedi ništa činiti. Ako je zaboravljen rahmetli Alija, zašto ne bi bio zaboravljen i Emir Ramić, uprkos tome što je u zenitu svoje stvaralačke moći i što je dokazao da svojim patriotskim akcijama može zadeverati i najveće neprijatelje naše zemlje?!
Cijenimo li naše vrijedne ljude?
Priča o Emiru Ramiću i KBSA pravo je mjesto da se otvori diskusija o nama samima, o toj autodestruktivnoj osobini koja doprinosi da se naše nacionalno biće svodi na figuriranje raznoraznih profitera i diverzanata, dok kvalitetni i požrtvovani ljudi bivaju izbačeni iz stroja i otjerani u poniženje. U suštini, nije to nikakvo poniženje Emira Ramića, već svih onih koji su pomislili kako možemo bez Emira Ramića. Niti je tišina koja se nadvila nad petu godišnjicu Alijine smrti sramota Alijina, već je to sramota sviju nas, a ponajviše onih koji su od Alije štošta hajrovali.
Od Emira Ramića bošnjačka je dijaspora zadobila centralno, lidersko mjesto u promišljanju i kreiranju bošnjačke politike. Do Emira Ramića bošnjačka je dijaspora u semantičkom poimanju bila skup izbjegličkih zavežljaja i trauma, bez kompasa i nacionalnog usmjerenja. Ramićevim prepoznatljivim, ipak autorskim djelovanjem, bošnjačka je dijaspora nacionalno stabilizirana, profilirana, usmjerena, i nadgrađena konačnim ciljem uspostave lobističkih mreža na Zapadu kojima će biti branjena i hranjena državnost Bosne i Hercegovine.
Nismo tek slučajno kazali kako je to Ramićevo vizionarsko usmjerenje postalo centralno mjesto bošnjačke politike. Jer, bošnjačka politika nije samo SDA, i nije samo Tihić, Silajdžić i stotine njihovih polupismenih potrčkala koja drpaju narodne pare i na sjednicama se igraju igrica na mobilnim aparatima. To jeste mulj bošnjačke politike u kome se, poput somova, tove trutovi i štetočine. Ona bistrina bošnjačke politike, koja zrači nadom i svježinom, jeste to lobističko težište koje je zagovarao Emir Ramić, dakako, sa grupom autora koja se posljednjih godina profilirala u nekoliko naših medija u dijaspori, a prvenstveno u Americi. Sudbinu Bosne ne ispisuju i ne određuju bošnjački političari u Sarajevu, oni je prije glođu do kosti, nego što je mogu svojom obnevidjelošću kreirati i usmjeravati; ta sudbina se ispisuje na Zapadu, i otud je od egzistencijalne bitnosti bilo političko profiliranje bošnjačke dijaspore, u čemu Emir Ramić ima prvorazredne zasluge.
Komisija te tuži, komisija ti sudi
Stoga je teško tek tako preći preko sumnjivih okolnosti pod kojima nas je dostojanstveno i s razlogom uvrijeđeno napustio čovjek kojemu smo na nacionalnom nivou morali uzvratiti podrškom i ljubaznom zamolbom – da ostane na čelu KBSA. Ne samo da se to nije dogodilo, već je Ramićeva ostavka hitro metnuta pod tepih, kao da će uspomena na Ramićevo djelo nestati sa tom naivnom i jeftinom tišinom koja se besramno nadvila nad njegov odlazak.
Ramićev slučaj treba postati paradigma svih naših slučajeva autodestruktivnog obračunavanja sa Bošnjacima koji su nam donosili dobro, u ime domaćinske i patriotske ljubavi, a mi se na to dobro izbljuvavali ponorom gluposti i najnižih strasti. Eto, smislila se neka komisija da isljeđuje Ramića i njegov navodni nelegalni izbor na čelo KBSA?! Smislila se komisija da otjera Ramića! Da smo normalni, kao što nismo, mogla se samo smisliti nekakva komisija da zaštiti i zadrži Ramića, kao pismenog i visprenog autora, bez kojega usmjerenje KBSA nije isto.
Mnogi se jagme za uspješne fotelje, a ne razumiju da uspješnost fotelje ne ovisi o njenom formalnom karakteru, već o kvalitetu prethodnika koji u njoj sjedi. Eto, Sulejman Tihić je onomad sam sebe proglasio „liderom bošnjačkog naroda“, po logici da je sad on umjesto Alije, ali mu u to njegovo samoproglašenje nikad niko nije povjerovao. Dobar je primjer i fotelja ministra za izbjeglice u kojoj je u prošlom mandatu sjedio Mirsad Kebo, koji je svojom neumornom aktivnošću i požrtvovanjem non-stop bio u medijima, da bi se otkad je u tu fotelju sjeo Safet Halilović jedva par puta čulo da ovo ministarstvo postoji. Sve je do ljudi! Funkcija koju je napustio Emir Ramić izgleda primamljivo upravo zbog toga što je KBSA, pod Ramićevim liderstvom, izrastao u respektabilnu nacionalnu instituciju. Otud je otužno djelovalo insistiranje da se Ramiću dokaže navodni nelegalan izbor, da se on smijeni i zaboravi, kao da je ovo dječija tuča za šarene klikere, a ne borba za opstanak u kojoj imamo manjak ljudi, manjak pameti, manjak teksta i manjak slova. Onaj ko smatra da mu ne treba Emir Ramić, kao i svaki drugi pismeni Bošnjak, taj je nezreo i ograničen za poslove od nacionalne bitnosti.
