Kolumna: Šalter terorizam

Piše: Asim Bešlija

Priča nama interesantne tematike odvija se u pošti u Šopingu na sarajevskoj Grbavici, jednog dana oko 10 sati ujutro. Kroz prljave prozore poštanske poslovnice vidi se pristojan red koji uglavnom popunjavaju penzioneri. Ulazite u poštu. Prva stvar koju osjetite jeste ustajao zrak. Negdje se osjete ćevapi. Ne, nije moguće da u pošti neko jede ćevape. Možda se neko najeo pa došao platiti račune. Neko od penzionera? Ne, oni ne jedu ćevape.

U pošti je, dakle, solidan red. Šest šaltera od kojih rade dva. Samo je jedan za plaćanje računa. Stajete u red kako biste sačekali i platili račune. Strpljivo i obzirno. Odjednom iza vaših leđa čujete vrlo glasno, da svi čuju: 'Eeeee, moja ti, a koji je direktor a da nema ljubavnicu? Jašta. Tako ti je kod svih, Jes', jes''. Nije ovo niko od građana. Službenica na drugom šalteru koji radi a koji je samo za CIPS dokumente, priča s nekim putem mobitela. Ne priča, nego se dere. Plava kosa, ostaci pokušaja šminkanja na njenom licu, naočale spuštene na vrh nosa. Ne obazire se na to što je pošta sve punija. Dobro ugojena službenica nastavlja pričati. Ljudi šute. Upiru poglede prema šalteru gdje je moguće platiti račune. Ide sporo, ali ide. Službenica koja naplaćuje račune slična je svojoj kolegici nekoliko šaltera dalje koja je besposlena pa priča naglas. Njeno lice je bezlično, ne gleda ljude kojima naplaćuje, ne smije se, nikome ne želi ni dobar dan, ni pomoz bog ni selam. Kao da pored nje prolaze siluete kojima ona samo uzima pare. Naplata i dalje ide sporo a red je sve duži. I njoj zvoni telefon, javlja se i priča dok nastavlja obrađivati račune.

Stariji ljudi u redu negoduju. 'Vidi je, još i na telefon priča još', dobacuje jedna gospođa. 'Sramote, samo jedan šalter radi a puna pošta', kaže druga. 'A, šta ćete, takva nam država, ne valja od vrha pa naniže', dobacuje treća. Svi pomalo negoduju, poluglasom, da ih ipak neko ne čuje. Niko nema hrabrosti obratiti se službenici direktno jer ko zna šta se može desiti. Ona je vladarka situacijom, ona odlučuje hoćete ili ne platiti račun, hoće li vam se život još više smučiti od mučnine koju vam već stvara činjenica da vas javni službenici potpuno ignorišu.

Ta pošta ima i šefa. Polupenzioner sa XXL naočalama koji stalno slaže neke papire, odreske ili lista novine za stolom iza službenica. Iako je šef, njega ne interesuje što je u pošti gužva i što radi samo jedan šalter. Šta više, on zapričava i jedinu službenicu koja radi. Ona čak ustaje da obavi nešto što ju je on zamolio. Ljudi i dalje čekaju i s nevjericom gledaju. Šef-polupenzioner onda odgega dalje. Nosi papire s jednog mjesta na drugo. Dok je za stolom, kada čita, prvo lizne svoj prst pa onda lista stranicu za stranicom. Zatim lagano skenira sadržaj, ovisno o tome šta čita.

Njega i dalje ne interesuje kakva je usluga građanima na šalteru. I sa onog jedinog službenica koja je naplaćivala iznenada ustaje i zamjenjuje je druga. Ona tetura, otpuhuje, razgibava se kao da je umorna. A, tek je oko 10 ujutro. Dok čekate u redu, iza šaltera vidite razbacane gomile papira, otvorena vrata od wc-a, zatim druge prostorije u kojoj su poslužavnik na njemu fildžani i džezva. Ona plava, dobro ugojena, zadužena za CIPS, i dalje priča naglas. Onda prekida. Ima posjetioca kojeg gleda preko naočala kao da joj ništa nije jasno. Optužujućim tonom objašnjava čovjeku šta treba uraditi, kao da na može da vjeruje kako to da on ne zna pa eto ona mora po sto puta ponavljati. Šef – polupenzioner je i dalje poluletargičan. Miče se pa znamo da je živ. Službenica broj jedan sa jedinog šaltera se negdje izgubila, vjerovatno na pauzi. Vi i dalje čekate u redu. Crnka koja sada naplaćuje je brža ali opet sporo ide. Sunce se približava sredini. Vani je lijep dan, cvrkuću ptice, ozelenilo je, ljudi sjede u baštama i ispijaju kafe. Pa, se sjetite one – enjoy Bosnia and Herzegovina. A, red sve duži.