Piše: Asim Bešlija
Nevjerovatna je visina s koje zemlja Bosnica i njeni ljudi gledaju na ostatak Evrope. Mi bolje obrazovani, među najstarijim evropskim nacijama, izmislili kulturu, multikulturni, Evropa u malom oduvijek. Oni, na Zapadu, gomila površnih, uglavnom loše obrazovanih ljudi, čisto kapitalističko isprano društvo, koje je još nije dostiglo nas od prije rata. Oni hladni, mi topli.
No, kada se zagrebe po površini, ko na lutriji grebalici, veliko razočarenje. Moramo izvjestiti sebe a i svijet da je kod nas dosta društvene prljavštine. Primjera na bacanje. Za početak, možda da kažemo da je možda Evropa svakakva ali da vodi računa o pojedincu u društvu, dok mi navodno marimo za naše omiljene nacije, a pojedince i pojedine grupe tretiramo kao servisere dobrostanja tih naših "ulaštenih" nacija.
Jedan primjer me je dotukao ovih dana. Dešava se i sada u našoj metropoli, kojoj se posljednjih godina slova sa ove titule nekako osipaju, da se unutra urušava onaj epitet grada koji "objeručka prihvata sve dobre ljude". Zapravo, možda je pravo pitanje - da li je taj identitet bio samo jezička konstrukcija za skrivanje jedne bolne istine – mržnje?
Dakle, ovih dana jedna prijateljica mi prepričava svoje muke sa stanom kojeg je nedavno kupila u strogom centru Sarajeva, u ulici koja je tradicionalno multietnička, sa starim austrougarskim zgradama. I desi se u njenom stanu da popuste ventili, bude poplava i voda procuri u stan ispod koji je prazan. Vlasnica živi u Americi, a njena majka u drugom stanu u istoj zgradi. Igrom prilika agilna vlasnica baš tih dana dolazila u posjetu majci i rodnom gradu, pa je prijateljica platila štetu dok joj se vlasnica i pored toga svašta nagovorila, priprijetila, optužila za svašta iako nadoknada štete koja je jedina bila važna, nije uopće bila sporna.
U drugoj situaciji prijateljica se potrudila da zgradi koja je još uvijek nacionalizirana i u nju se ne ulaže, uz pomoć Sarajevostana osigura rasvjetu, nova ulazna vrata, kako bi svima bilo lakše. Iako se radilo o dobrom djelu za dobrobit svih, opet se nekima nije dopadalo pa su je napadali verbalno i pravili joj razne smicalice.
Išli su dotle da je prozivaju zbog toga ko joj dolazi u stan, čime se bavi, itd., što su stvari koje se njih apsolutno ne tiču.
Već slomljena gubljenjem energije i vremena na besmislice, prijateljica je odlučila da proda taj stan jer je situacija postala nesnošljiva. U kojem god pravcu pokuša nešto uraditi – problem. Priča kako joj je jedino jedan komšija izašao u susret i stao u njenu odbranu. Komšija i njegova porodica. Oni su se jedini pokazali ljudima i branili je od besmislica i to ljudi koji su takozvani starosjedioci Sarajeva, kao i ona. Porodica koja joj je ponudila barem mrvu ljudskosti je romska, saznaće poslije. Nije se to ni po čemu primjetilo ali je shvatila da su se jedino oni prema njoj ponašali kako dolikuje, eto, ako hoćete, istinskom Sarajliji kakvi su stanari zgrade. Savjetovali su da sve ignoriše ali snage za spletkarenja nije imala. U cijeloj priči saznaje kako ta romska porodica u toj zgradi živi već 30 godina! I za čitavo to vrijeme nikad nisu prestali biti metom šikaniranja i provokacija. Samo zato što su Romi. Mogli su biti najsavršeniji ali stanarima, "čistuncima", sve je bilo dovoljno rečeno time što su oni Romi.
Prijateljica je potom otišla u agenciju za nekretnine da sredi prodaju stana te se sa službenikom zadržala u razgovoru da opiše stan, samu zgradu i sve ostale pojedinosti te, između ostalog, kaže i kakva je atmosfera u zgradi, ko sve stanuje, ima li problema. Kada je spomenula da u zgradi ima i romska porodica, službenik ju je uvjeravao: "Znate, gospođo, teško ćete prodati taj stan".
Prevedeno, da su sve normalni stanari, moglo bi, a pošto su Romi, u zgradi sa desetak stanova, teško.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
