Kolumna: Oktobar nije tako daleko

Da. Oktobar nije tako daleko. Prema podacima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, na posljednjim izborima 2004. godine glasalo je 48,6 posto biračkog tijela. Najslabiji odziv bio je u Federaciji BiH (45%), a najbolji u Distriktu Brčko (60.9%). Zanimljivo je da je bolji odziv birača koji žive van domovine. 48 posto. 48. posto. 48. posto. 48. posto. Mislim da je potrebno nekoliko puta ponoviti, jer statistiku niko ne čita. Uzmimo sada da je na Opštim izborima 2002 godine odziv bio jednak, a prema podacima komisije čini mi se da je čak bio i slabiji.Tome još dodajmo odredbu iz Izbornog zakona po kojoj se u Predsjedništvo BiH članovi biraju prema apsolutnoj većini glasova. To onda zači da je npr. Sulejmana Tihića, koji je na tim izborima dobio 37 od ovih 48 ranije spomenutih posto u Predsjedništvo izabralo nešto manje od 17 posto birača iz reda bošnjačkog naroda. Ni sa ostalim izabranim članovima situacija nije ništa bolja. Mirka Šarovića izabralo je još manje glasača, dok je kod Dragana Čovića situacija bila nešto bolja.

Razlozi zbog kojih ne glasamo utvrđeni su već ranije u mnogobrojnim tekstovima na istu temu. Nije bitno da li se radi o nepovjerenju u političare, da li prosječni glasač smatra da njegov glas neće ništa promijeniti, ili je u pitanju nešto treće. Mnogo više je bitno kako glasače uvjeriti da je njihovo mišljenje bitno. Decenije života u političkom konformizmu učinile su da prosječan građanin ne razumije svoju snagu kroz mogućnost biranja. Također, ogroman je problem to što odrastamo u sistemu u kojem nas još od početka osnovnog školovanja uči da naše mišljenje nije bitno. Na taj način odgajaju se generacije socijalnih bogalja, potpuno nesposobne da izraze mišljenje i suprotstave se nepravdi koju provodi politička oligarhija.

Da. Politička oligarhija. Ako pogledamo ko su to političari koji nam se smiješe (ili podsmjehuju) sa televizijskih ekrana i reklamnih panoa neposredno pred izbore, uveliko više od polovine isti su ljudi za koje smo glasali prije 15 godina. Postali su to profesionalni političari, koji ne biraju taktiku, ne biraju riječi, ne libe se nemorala da bi zadržali vlast. Najbolji je skori primjer Milorada Dodika, koji je lekciju gubljenja vlasti naučio dva puta, te sada veoma proračunato vuče poteze koji će ga u oktobru dovesti na čelo Republike Srpske. Vrijedi spomenuti da ovakvo ponašanje političara često i nije u cilju održavanja na vlasti - mnoge stranke ne mogu ni sanjati o tome - koliko je cilj svojoj stranci obezbijediti sredstva iz državnog budžeta kojima se finansiraju političke stranke.

Moj najveći problem je što trenutno ne vidim nijednu političku opciju za koju bih mogao glasati. Strašno me brine što se ponovo stvara atmosfera straha kod građana. Ponavlja se "Ako mi ne glasamo za naše, oni će za svoje" i slično. Ponovo će se na uštrb nacionalnog opredjeljenja zanemariti ekonomski, socijalni ili kulturni programi stranaka. Realno je da su stranke socijaldemokratskog usmjerenja jedine koje se mogu boriti sa nacionalnim, ali za mene je problem što se ponovo radi o onim, gore spomenutim, "profesionalnim političarima", te to što su već iznevjerili dobiveno povjerenje. S druge strane, ohrabrujuće je formiranje organizacija poput Građanskog organizovanja za demokratiju (GROZD), čiji će aktivisti, iskreno se nadam, uspjeti da skrenu pažnju na maglu koju nam prodaju pojedini političari.

Šta kazati na kraju? Očigledno nam još uvijek nije dovoljno loše da bismo shvatili kako je potrebna korjenita promjena u načinu na koji funkcioniše naša država.Pohvalno je da se formirao pokret poput Dosta, ali nažalost njemu nedostaje masovnost i koherentnost kakvu smo vidjeli kod Otpora u Srbiji ili prilikom Narandžaste revolucije u Ukrajini. Ukrajinci su navodno kao savjetnike "uvezli" ljude iz Otpora čije im je iskustvo i pomoglo da se izbore sa opresivnim i korumpiranim režimom.