Kolumna IUS ERGA OMNES: Kako ubiti tri čovjeka i zaraditi 18 000 KM - šira verzija

Član 3. Zabrana mučenja Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

Razlog njegovog boravka u toj ustanovi je trostruko ubistvo koje se desilo u maju 2002. godine i za koje je osuđen na 24 godine zatvora po osnovu presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 30. aprila 2003. godine.

Tokom izdržavanja kazne zatvora u Zenici, podnosilac predstavke se obratio pismenim putem Ministarstvu pravde Federacije Bosne i Hercegovine, u čijoj je nadležnosti sam zatvor u Zenici, i Ministarstvo ga je pismenim putem obavijestilo da se obrati upravitelju zatvora u pogledu zaštite njegovih prava. Nakon tog obraćanja, Fikret Hadžić podnosi predstavku Evropskom sudom za ljudska prava u Strazburu žaleći se po gore navdenom članu 3. Evropske konvencije.

Predmetni slučaj je okončan u korist Fikreta Hadžića na način što je Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zastupnik interesa države Bosne i Hercegovine, tada na čelu sa Zikretom Ibrahimovic u ovom predmetu, postiglo “prijateljsko rješenje”-sporazum sa Fikretom Hadžićem, ponudivši mu slijedeće: “Ja, Zikreta Ibrahimović, pravobranilac Bosne i Hercegovine, izjavljujem da je Vlada Bosne i Hercegovine ponudila, u pogledu obezbjeđivanja prijateljskog rješenja gore navedenog slucaja pred Evropskim sudom za ljudska prava, da premjesti sve pacijente iz forenzičko-psihijatrijskog annexa zeničkog zatvora (uključujući i podnosioca predstavke) u adekvatne uslove sto je prije moguće, ali ne kasnije od 31. decembra 2005. godine i da isplati podnosiocu predstavke 9000 eura.

Ova suma, koja treba da pokrije materijalnu i nematerijalnu štetu kao i ostale troškove, će biti konvertovana u bosansku valutu KM. Ona će biti isplaćena u roku od 3 mjeseca i oslobođena plaćanja bilo kakvih taksi. U slučaju da Vlada Bosne i Hercegovine ne isplati predviđenu sumu podnosiocu predstavke, na tu sumu će biti uračunata kamata prema stopi utvrđenoj od strane Evropske centralne banke”

Podnosilac predstavke u ovom predmetu, Fikret Hadžić, je prihvatio ponudu tužene strane Bosne i Hercegovine i odrekao se svih svojih zahtjeva, nakon čega je Evropski sud za ljudska prava, primjenjujući član 37. stav 1. i član 29. stav 3. Evropske konvencije, donio odluku da se, po osnovu sporazumnog rješenja spora, daljnje ispitivanje predstavke prekida i predmet briše sa liste predmeta Evropskog suda.

Analizirajući odluku Evropskog suda možemo primijetiti da je odluka o brisanju, po osnovu sporazumnog rješenja spora između strana u postupku, donesena bez ulaženja u prihvatljivost same predstavke i meritum (suštinu) samog predmeta. Znači Evropski sud se uopšte nije upuštao u raspravljanje i ispitivanje istinitosti samih žalbenih navoda podnosioca predstavke Fikreta Hadžića. Imajući ovo na umu, ne možemo se na samom početku složiti sa konstatacijom bivšeg ministra Kovača da je Strazbur presudio o našem lošem zatvorskom sistemu (naravno niko ne spori da su reforme neophodne, ali pravno gledajući to nije utvrđeno u samom ovom predmetu koji ministar Kovač navodi u tekstu Oslobođenja).

U vezi sa ovim predmetom, odnosno odlukom Evropskog suda za ljudska prava po predstavci Fikreta Hadžića, postavljaju se određena pitanja. Prvo pitanje koje se postavlja je da li je Evropski sud mogao drugačije odlučiti, odnosno donijeti odluku kojim se njegova prijava odbacuje, te odlučiti u korist Bosne i Hercegovine. Prvi preduslov da bi Evropski sud uzeo u razmatranje i meritorno raspravljanje predmeta i žalbenih navoda je sadržan u principu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova u državi protiv koje podnosilac predstavke podnosi predstavku. To pravilo je sadržano u članu 35. stavu 1. Evropske konvencije koji glasi: Član 35. Uslov prihvatljivosti

1. Sud može uzeti predmet u postupak tek kada se iscrpe svi domaći pravni lijekovi, u skladu sa općepriznatim načelima medjunarodnog prava, i u roku od šest mjeseci od dana kada je donijeta pravosnažna odluka.

U svakoj svojoj odluci i presudi Evropski sud polazi od ovog osnovnog principa, tj pravila sadržanog u citiranom članu Evropske konvencije. Izuzetak od ovog pravila je predviđen ukoliko strane u postupku sporazumno riješe spor, odnosno ako se dodje do zaključka da pravni lijekovi postoje, ali da nisu dostupni i efikasni. Ti slučajevi prijateljskog rješavanja sporova su prilično rijetki u praksi Evropskog suda za ljudska prava i države potpisnice Evropske konvencije, odnosno tužene strane u postupcima pred Evropskim sudom za ljudska prava, koriste ovaj način rješavanja predmeta u onim situacijama kada u određenim pravnim pitanjima u Evropski sud zauzme određene stavove u kojima se nalazi odgovornost tužene strane, države protiv koje se vodi postupak u Strazburu. U tim situacijama zastupnici tuženih država, potpisnica Evropske konvencije, uzimajući u obzir ranije zauzete stavove Evropskog suda u pojedinim predmetima protiv države u pitanju i prejudicirajući negativan ishod postupaka u toku pred Evropskim sudom za ljudska prava, istog ili sličnog činjeničnog i pravnog stanja, ponude sporazumno rješavanje spora podnosiocima predstavke da bi uštedjeli vrijeme i troškove suđenja, unaprijed znajući da će izgubiti slučaj. Obično se u takvim predmetima radi o sistemskim greškama države u pitanju, koje su dovele do kontinuiranog kršenja pojedinih članova Evropske konvencije i kada se takve sistemske greške ne mogu otkloniti jednokratnim aktivnostima. Taj pristup je uspješno demonstrirala Republika Hrvatska u dosta svojih predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava u kojima se radilo o povredi člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno povredi prava na pravično suđenje. Naprimjer, neke od takvih odluka o brisanju po osnovu prijateljskog rješenja su Božovic protiv Hrvatske od 13. maja 2004. godine, Mrskonjić i ostali protiv Hrvatske od 13. maja 2004. godine, Brkičević protiv Hrvatske od 11. maja 2006. godine, Zec protiv Hrvatske od 11. maja 2006. godine etc.

Međutim, u ovom našem konkretnom predmetu trostrukog ubice to nije bio slučaj, jer se ovdje radi o prvi put podnesenoj predstavci protiv Bosne i Hercegovine po osnovu ovih žalbenih navoda gdje Evropski sud za ljudska prava nije donio ranije niti ijednu odluku u ovoj pravnoj stvari protiv Bosne i Hercegovine.

Pitanje na koje nemam odgovora je zašto je Bosna i Hercegovina tako velikodušno sama apriori ponudila iznos od 9000 eura podnosiocu predstavke Fikretu Hadžiću, bez pokušaja zastupanja državnih interesa u ovom predmetu. Iznos od 9000 eura je čak prebogat i za sam Evropski sud kada pronađe određenu povredu članova Evropske konvencije u predstavkama podnesenim protiv puno bogatijih (ekonomsko moćnijih) država nego što je sama Bosna i Hercegovina.

Mišljenja sam da se Bosna i Hercegovina nije nikako smjela tako olako nagoditi sa Fikretom Hadžićem, već da se trebala upustiti u raspravljanje, prvenstveno prihvatljivosti same predstavke, a onda osnovanosti samih žalbenih navoda podnosioca predstavke, ukoliko bi Evropski sud predstavku proglasio prihvatljivom. Ovo kažem iz prostog razloga što sam ubjeđen da bi Bosna i Hercegovina sigurno dobila ovaj spor u svoju korist na način da bi sud odbacio predstavku Fikreta Hadžića kao neprihvatljivu, bez ulaženja u ispitivanje osnovanosti samih konkretnih žalbenih navoda Fikreta Hadžića. Svoju sigurnost u dobijanje spora u korist Bosne i Hercegovine obrazlažem sljedećim pravnim argumentima kroz hipotetičku pravnu situaciju da Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije jednostrano ponudilo sporazumno rješavanje spora, odnosno da se odlučilo upustiti u raspravljanje u pogledu prihvatljivosti same predstavke pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Vratimo se sad na ranije istaknuti princip iscrpljivanja pravnih lijekova na koji Evropski sud za ljudska prava po isticanju prigovora tužene strane (države) pazi vrlo striktno prilikom ispitivanja podnesenih predstavki. Princip iscrpljivanja pravnih lijekova (sadržanom u članu 35. stavu 1. Evropske konvencije) predviđa da podnosilac predstavke, prije obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava, isrcpi sve domaće pravne lijekove države, potpisnice Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode. Praksom Evropskog suda za ljudska prava taj princip podrazumijeva ne samo postojanje domaćih pravnih lijekova, već i da su ti domaći pravni lijekovi dostupni i efikasni. Znači, uslov iscrpljivanja pravnih lijekova je njihova dostupnost i efikasnost, tj. obaveza države potpisnice Evropske konvencije je da obezbijedi pravnu zaštitu koja daje stvarnu mogućnost zaštite i ostvarivanja njihovih prava, a ne iluzornu zaštitu (vidi npr. Artico protiv Italije od 13. maja 1980 godine ili Von Hannover protiv Njemačke od 24. juna 2004. godine). U tom smislu, potrebno je odrediti da li bi u predmetu Fikreta Hadžića bio ispoštovan princip iscrpljivanja pravnih lijekova predviđen članom 35. stavom 1. Evropske konvencije.

Postavlja se pitanje koji su to domaći pravni lijekovi u Bosni i Hercegovini u momentu podnošenja predstavke bili dostupni Fikretu Hadžiću i da li oni imaju karakter efikasnih.

Ono što je Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine propustilo izgleda da utvrdi, prilikom zastupanja interesa države Bosne i Hercegovine u ovom predmetu pred Evropskim sudom za ljudska prava, je da li se podnosilac predstavke Fikret Hadžić obraćao ijednoj domaćoj instituciji u Bosni i Hercegovini u pogledu efikasne zaštite svojih prava, prije samog podnošenja predstavke Evropskom sudu u Strazburu.

Institucije u Bosni i Hercegovini, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, putem kojih je Fikret Hadžić mogao tražiti zaštitu svojih prava su Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (koji je aplikacije primao do 31. decembra 2003. godine, a ciji je pravnik sljednik bila Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu preostalih neriješnih predmeta koje je Dom za ljudska prava zaprimio).

Da li su ove dvije pomenute institucije zadovoljavale kriterij Evropskog suda u pogledu iscrpljivanja domaćih efikasnih pravnih lijekova? Dosta dugo postojala je dilema među pravnicima da li su ove dvije institucije domaćeg ili medjunarodnog karaktera. Odgovor na ovo pitanje je dao sam Evropski sud za ljudska prava svojom odlukom o prihvatljivosti Jeličić protiv Bosne i Hercegovine od 15. novembra 2005. godine kojom je zauzeo stav i potvrdio ranije zauzeti stav Venecijanske komisije da su Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava “domaće institucije” u kontekstu člana 35. stava 1. Evropske konvencije. U pogledu efikasnosti kao drugog kriterija, Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (a nakon 31. decembra 2003. godine. godine i Komisija za ljudska prava) su u više navrata u svojim odlukama potvrdili efikasnost u pogledu zaštite prava obuhvaćenih Evropskom konvencijom, pogotovo kada se radi o Domu za ljudska prava, koji je direktno djelovao kao supstitut Evropskog suda za ljudska prava u pogledu zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini sve do ulaska Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope i dobijanja mogućnosti da se građani direktno obrate Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Efikasnost Doma za ljudska prava nije doveo u pitanje ni sam Evropski sud za ljudska prava, što je potvrdio upravo u svojoj naprijed navedenoj odluci o prihvatljivost Jeličić od 15. novembra 2005. godine.

Međutim, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine izgleda nije bilo upoznato sa činjenicom da je Fikret Hadžić 19. novembra 2003. godine podnio aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu protiv Federacije Bosne i Hercegovine sa istim činjeničnim supstratom i žalbenim navodima, kao što su istaknuti u njegovoj predstavci pred Evropskim sudom za ljudska prava protiv Bosne i Hercegovine.

Da je Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine istaklo prigovor u svojim zapažanjima da se pred Domom, odnosno Komisijom za ljudska prava (kao domaćom institucijom u pogledu moguće efikasne zaštite prava podnosioca predstavke) vodi postupak sa identičnim činjeničnim supstratom i žalbenim navodima, Evropski sud bi bio primoran da primjeni član 35. stav 1 Evropske konvencije i predstavku odbaci zbog preuranjenosti, odnosno neisprpljivanja domaćih pravnih lijekova. Na taj način bi Bosna i Hercegovina dobila u svoju korist ovaj spor i uštedila 9000 eura građanima Bosne i Hercegovine.

Postupak pred Domom, odnosno Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine je trajao sve do 8. maja 2006. godine kada je Komisija za ljudska prava donijela Odluku o prihvatljivosti CH/03/14826 Fikret Hadžić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, koja glasi u relevantnom dijelu: U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, “Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti.... Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije:... (d) Komisija može odbiti ili obustaviti daljnje razmatranje ako se prijava odnosi na neku stvar koja se trenutno rješava pred nekim drugim međunarodnim tijelom za ljudska prava nadležnim za rješavanje žalbi ili donošenje odluka u predmetima, ili pred bilo kojom drugom komisijom osnovanom prema aneksima uz Opći okvirni sporazum.”

Komisija primjećuje da je predmetna prijava, u pogledu činjeničnog i pravnog supstrata, uključujući žalbene navode, ista kao i aplikacija podnosioca prijave u predmetu Fikret HADŽIĆ protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je donijeta presuda Evropskog suda za ljudska prava, od 11. oktobra 2005. godine (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Fikret Hadžić protiv Bosne i Hercegovine, od 11. oktobra 2005. godine). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je donio odluku o brisanju, na temelju prijateljskog sporazuma strana u postupku.

Naime, pravobranilac Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava je ponudio prijateljski sporazum podnosiocu prijave u vezi sa njegovim žalbenim navodima, odnosno da premjesti sve pacijente iz Odjeljenja za izvršenje mjere bezbjednosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi KPZ Zenica (uključujući i podnosioca prijave) u odgovarajuću ustanovu, što je prije moguće, ali ne kasnije od 31. decembra 2005. godine i da aplikantu plati ex gratia 9.000 EURA. Podnosilac prijave je pristao na navedeni prijedlog Vlade Bosne i Hercegovine i odrekao se daljenjih tužbenih zahtjeva protiv Bosne i Hercegovine. Prema tome, s obzirom na kriterije sadržane u članu VIII(2)(d) Sporazuma, Komisija odlučuje da prijavu proglasi neprihvatljivom.

Komisiji za ljudska prava, kao ad hoc instituciji za riješavanje preostalih predmeta podnesenih Domu za ljudska prava do kraja 2003. godine, je dobrodošla ova vijest iz Strazbura kako bi se na najlakši način riješila još jednog predmeta iz mase hiljada neriješenih, te ga brisala sa svoje liste predmeta, zahvaljujući već usvojenoj odluci Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, i sama Komisija za ljudska prava je iskoristila pravni osnov koji nije bio baš adekvatan u ovom slučaju, jer se ovdje ne radi o predmetu koji je u toku pred nekim međunarodnim tijelom, već o predmetu koji je riješen u oktobru mjesecu 2005. godine. S tim u vezi, bilo bi puno prikladnije, pravno gledajući, da je Komisija za ljudska prava donijela Odluku o brisanju u skladu sa članom 50. stav 2 (d), koristeći jedan od osnovnih pravnih principa, kako domaćeg, tako i međunarodnog prava, res iudicata (stvar riješena), umjesto Odluke o prihvatljivosti koju je usvojila.

Bilo kako bilo, zahvaljujući nesređenosti pravnog sistema u Bosni i Hercegovini i lošoj komunikaciji izmedju pojedinih državnih institucija, desilo se to da je osuđenik Fikret Hadžić izigrao nadležne vlasti Bosne i Hercegovine i iskoristio to u svoju imovinsku korist. Daleko od toga da njegovi navodi o maltretiranju jesu ili nisu istiniti, daleko od toga da je zatvorski sistem u Bosni i Hercegovini idealan, ali zar nije dovoljna činjenica da građani Bosne i Hercegovine (uključujući i same članove porodice žrtava trostrukog ubice Fikreta Hadžića) kroz poreze finansiraju smještaj i hranu Fikreta Hadžića u zatvoru u Zenici, već će morati izdvojiti još dodatnih 9000 eura za njegove duševne bolove kroz budžet Bosne i Hercegovine. Umjesto da se novac iz budžeta od poreskih obveznika Bosne i Hercegovine ulaže u pametnije i svrsishodnije stvari, mi ga usmjeravamo za duševne bolove ubica.

Na kraju, sagledavši sve naprijed navedeno i vrativši se na povod pisanja ovog teksta, bivši ministar pravde Bosne i Hercegovine jeste u pravu kada kaze da je zatvorski sistem u Bosni i Hercegovini loš i da su zatvori neadekvatni i da nisu u skladu sa evropskim standardima, ali nije u pravu kada kaže da je zbog toga Bosna i Hercegovina izgubila slučaj-spor u Strazburu i da bi mogla izgubiti još bezbroj budućih.

Spor u Strazburu Bosna i Hercegovina je izgubila zbog trenutnog stanja u pravnom sistemu, odnosno „nedruželjubivosti“ samih institucija Bosne i Hercegovine i stručne nepripremljenosti zastupnika Bosne i Hercegovine pred novim izazovom koji se zove Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.

Očito da će građani Bosne i Hercegovine i ubuduće iz svog „džepa“ plaćati troškove liječenja dječjih bolesti međunarodnih integracija od kojih boluju ili će tek bolovati institucije Bosne i Hercegovine i njeni predstavnici.

Autor: Nokia6170