Kolumna: Balvan revolucija u Sarajevu

Piše: Asim Bešlija

Priča seže u rane osamdesete, nešto prije olimpijade u Sarajevu, kada je glavni grad BiH zahvatio pravi građevinski bum i do tada neviđeni optimizam. Svijet je dolazio u Sarajevo! Olimpijski duh došunjao se tih godina i do padinskih dijelova grada, poput Bistrika, pa su tamošnji stanovnici osim zaboravljenog Ćire i tračnica koje su ostale iza njega, imali priliku gledati kako kroz ovu padinu prolazi nova, za tadašnje pojmove, vrlo moderna saobraćajnica koja je brojne goste Sarajeva trebala odvesti na jahorinska borilišta. Tako je došlo do nečega što će i godinama poslije ostati poznato kao TRANZIT, iako sa tranzitnim cestama kakve ih danas poznajemo, baš i nema puno veze. Dakle, nova magistralna cesta trebala je usisati sav saobraćaj koji nije imao potrebu ići kroz centar grada, poput autobusa, kamiona, vojske i raznih transporta.

Tranzit je tada bio uistinu dio jedne moderne mreže puteva koje je Sarajevo imalo i jedna od kockica koje su organizatorima olimpijade kod nas donijele laskavu titulu do tada najbolje organiziranih olimpijskih igara.

Kako su prolazile godine, tranzit je padao u sjenu, propadao, mijenjao se. Oko njega je nicalo novo naselje, kuća na kuću, i samo je nekolicina platana u blizini stare bistričke željezničke stanice ostala ista.

Došle su devedesete pa je na tranzitu zaustavljen jedan transport koji je prema papirima vozio banane a zapravo je za 'vojne vježbe' , koje će rezultirati bacanjem 'banana' na građane grada u dolini, prevozio smrtonosne granate. Tih nekoliko godina u devedesetim tranzit više nije bio ono što i nekad. Sarajljije nisu hrlile na olimpijsku planinu jer je sa planine dolazila smrt. Došao je mir, pa je tranzit ponovo oživio. Isprva bojažljivo, a onda sasvim slobodno. I sve do jednog dana. Sve dok nije počelo klizati!

Malo pomalo, zbog ljudi koji su kuće gradili odmah iznad tranzita, na rovitom zemljištu, jer im je blizina tranzita i pristupa cesti bila primamljiva, počela su da 'rade' klizišta. Najprije bojažljivo a onda sasvim slobodno. Jedno po jedno, gomila po gomila zemlje, sve dotle dok se ovih dana nije obrušila i potpuno zatvorila tranzit. Pa su se tako svi oni koji su po planu još od prije dvadesetak godina trebali voziti tim putem kako ne bi remetili život metropole, odjednom našli na ulaštenim gradskim ulicama. Zahrđali autobusi, prepuni kamioni, transporti stoke i gomile balvana! Ima već i godina kako su vlasti danas navodno evropske metropole počele popravljati tranzit ali u ovom poslu izgleda nisu uspjele odmaći od skidanja starog asfalta. Zbog toga sada u novoj evropskoj metropoli, šetate li se glavnom gradskom promenadom, Titovom ulicom, ne budite iznenađeni kada pored vas projuri transportni kamion sa prikolicom, natovaren balvanima sumnjivog porijekla. Ne budite iznenađeni i kada vidite da policajac stoji na ćošku i da neće ni pomisliti da ga zaustavi i provjeri da li taj kamion ima pravo da vozi kroz centar grada ili je možda mogao nekim zaobilaznim putem. Ne treba vas čuditi što po sarajevskom high streetu voze kamioni natankovani balvanima jer je njihova revolucija odavno počela. Mnogo prije devedesetih. I ako se zapitate, možda, nekad, slučajno, zašto po Zagrebu ne mogu voziti kamioni puni balvana a po Sarajevu mogu, iako oba grada važe za metropole, vratite film unazad. Zapitajte se možda kako je moguće da su odmah do saobraćajnice koja se tranzitom zove, mogle nicati kuće, jer je poznato da ih pored trazitnih cesta uopće nema, i ko je dozvolio da jedno novo naselje proguta cestu koja je, ispostavlja se, ključna kako bi grad u dolini sačuvao barem dio šarma? A, kada se zapitate, onda nazovite gradonačelnicu i pitajte je - zašto Sarajevo još uvijek nije evropska metropola?