Koliko su postojeća rangiranja snage pasoša realna: Profesor Jasmin Hasić predlaže novu metodologiju

Bh. pasoš rijetko se pojavljuje u naslovima o "najmoćnijim" dokumentima. Ako se i spomene u regionalnom kontekstu, obično je u sredini ili donjoj polovini rang-lista.

Pasoši se tako već decenijama rangiraju kao univerziteti ili restorani s Michelinovim zvjezdicama - tabelarno, uredno, numerički, samouvjereno. No, postoji nešto neodgovoreno i nepotpuno u toj preciznosti.

Većina tih lista zasniva se na jednoj jednostavnoj pretpostavci da su sve države jednake jedinice mjerenja. Ulazak bez vize u Monako i ulazak u Kanadu nose istu težinu. Jedna država, jedan bod. Svijet se svodi na zbir jednakih kvadratića, kao da je riječ o društvenoj igri, a ne o planeti neujednačenih veličina i razmjera.

Na tu neobičnu prazninu u analizi odgovara jedan novi rad objavljen u Sarajevu. Njegov autor, Jasmin Hasić, doktor političkih nauka i univerzitetski profesor, ne osporava postojeće pasoške indekse direktno. Umjesto toga, tiho ih zaobilazi i postavlja drugačije pitanje: Ne pita gdje možete ići, nego koliko svijeta nam je otvoreno.

Predlaže novu metodologiju rangiranja, pod nazivom Spatial Passport Strength Index (SPSI), kao eksperimentalni pokušaj da se pasoši mjere prostorno, a ne samo pravno ili diplomatski.

Ideja je jednostavna. Dva pasoša mogu dijeliti isti rang, a da istovremeno jedan omogućava pristup teritoriji višestruko većoj od druge. Dakle, država može imati "jak" pasoš, a pritom je nosiocima tog pasoša većina planete i dalje prostorno nedostupna bez vize ili prethodne autorizacije za ulazak.

SPSI zato kombinirano koristi vizne sisteme i kopnenu površinu kao osnovne mjere. Ne zato što autor vjeruje da je sva zemlja jednako vrijedna ili jednako poželjna, naprotiv, on se uporno suzdržava od takvih sudova.

Površina je ovdje korištena upravo zato što je banalna u svojoj objektivnosti. Izostaviti površinu i olakšan pristup nekim velikim državama zbog potencijalnih političkih kontroverzi značilo bi uvesti vrijednosni sud tamo gdje bi, prema autorovom mišljenju, trebao izostati. SPSI uključuje pravne i geografske dimenzije, čak i kada geografija otkriva neke nove i ponekad nelagodne obrasce.

Naravno, nijedan indeks nije nepristrasan, pa tako ni SPSI. Međutim, te slabosti nisu skrivene fusnote u radu, već su dio poziva na dalji razgovor.

Rad je eksplicitno predstavljen kao nedovršen, otvoren, spreman da se mijenja i razvija. Možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost.

U svijetu opsjednutom rangiranjem, SPSI model odbija da se ponaša kao konačna presuda. Ovim indeksom se ne pokušava proizvesti novi naslov tipa: "Najbolji pasoš na svijetu, Bosna i Hercegovina se pomakla za XX mjesta". Umjesto toga, rad nudi umjereniju misao i formulu kojom se mobilnost mjeri na drugi način, kao skup različitih dosega, širine i dubine, broja i prostora.

Kada se u obzir uzme kopnena površina naše planete, neki pasoši koji se uobičajeno smatraju prosječnima odjednom otvaraju iznenađujuće velike dijelove svijeta dok se vrh rang-lista pokazuje prostorno skromnijim za putovanje nego što sugeriraju dosadašnje naslovnice.

Za zemlje poput Bosne i Hercegovine, to pomjeranje perspektive ima poseban značaj. Iako bh. pasoš ne nudi tako široku diplomatsku mrežu bezviznog pristupa kao zemlje u vrhu tradicionalnih rang-lista, on u određenim kombinacijama omogućava pristup teritorijalno velikim državama, činjenicu koju standardni indeksi uopće ne registruju, ali koju SPSI čini vidljivom.

Mobilnost se, u tom kontekstu, ne pojavljuje samo kao pitanje prestiža, već kao pitanje dosega. U svijetu u kojem se sloboda kretanja često svodi na jedan broj i jedno rang mjesto na tabeli, to pitanje zvuči skromno. No, jednom kada se postavi, teško ga je zaboraviti.