{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kolektivni centar Belvedere kod Goražda: Teške sudbine, siromaštvo i beznađe

8.4.2018. u 12:08
170
114
Kolektivni centar Belvedere kod Goražda: Teške sudbine, siromaštvo i beznađe
170
U nizu trošnih kućica u naselju Belvedere nadomak Goražda smješteno je više od trideset porodica, raseljenih osoba i izbjeglica iz Foče, Višegrada, Rogatice, Čajniča i drugih gradova. Ima i samaca, porodica s djecom, starih i nemoćnih.
Belvedere je kolektivni centar za prognane, one koji se nisu imali gdje vratiti.

Muhamed Sofović iz Čajniča u kućici od 40 kvadrata, kakve su sve u centru Belvedere, stanuje već 18 godina. Toliko je i njegovoj najstarijoj kćerki, a osim nje ima još troje djece. Žive od dječijeg doplatka, ukupno 116 KM. Muhamed kaže da već dugo traži posao, ali bezuspješno. Samohrani je otac, a odavno je obolio.

"Do posla je teško doći, ja sam puno puta molio onog Silajdžića (op. a. Sadik Siljadžić, direktor JKP 6. mart), ali ništa nije bilo. Nešto pričaju da će nas možda smjestiti po stanovima, a mi slušamo, pa ko zna hoće li ili neće. Ja bih volio da mogu kupiti veš-mašinu da mi djeca ne peru na ruke i električni šporet i koju spužvu. Ova najmlađa curica mi nema gdje leći, nekidan nam komšinica Rahima dala spužvu, nemamo namještaja", kaže Muhamed.

Okrutna hladnoća i još okrutnije siromaštvo



Iako siromaštvo viri iza svakog ćoška i kuća sazidanih od lošeg materijala, s trošnom stolarijom, stanari se mnogo ne žale. Neki bi, kažu, zauvijek ostali ovdje, bez želje i motiva da bilo gdje odsele. Obećanjima da bi moglo biti bolje odavno su prestali vjerovati. Preživjeli su i to im se čini najvažnijim, ostalo je svakodnevnica. Dane provode čekajući da prođe zima. Ova je bila koliko-toliko dobra, bez mnogo minusa i snijega. Najveći problem im je što se kućice teško zagriju.

"Dvanaest metara drva sam potrošila, dok ložiš i nekako, kad prestaneš hladno odmah. Ja sam ovdje već treću godinu, brinem o dedi, on ima 88 godina. Iz Rogatice smo, a živimo od tuđe njege, to je 119,50 KM. Radim, čistim po kućama, sijem maline, salijećem, šta ću. Najsretnija bih bila da nas smjeste u kakav stan jer ovdje je nemoguće živjeti. Obećali su, a mi još čekamo, samo da je otići odavde, ovdje ništa nije normalno. Kradu drva, nama je to puno, nekad po noći obilazim da mi ko ne ukrade", kaže Selma Muftić, stanarka kolektivnog centra Belvedere.

Hava Nuhanović je iz Višegrada. U Belvedere je doselila nakon muževe smrti jer od minimalne penzije nije mogla plaćati kiriju.

"Da živimo dobro ne bismo bili ovdje, zima je, troši se puno drva, a nikad se nismo ugrijali. Nije ovo ljudski napravljeno ništa. Penziju dajem za lijekove. A oni, otkad obećavaju da će nešto učiniti za nas, bogami lažu. Došli su ovdje, premjerili da nam nešto urade i potrošili pare, pojeo vuk magarca. Sve je ovo nedovršeno, samo što nismo čergu razapeli. Do puta nikako ne možeš sići, kad padnu snijeg i kiša nemaš kud. Prošle godine je zaledila voda i ja i ovaj dedo smo završili u bolnici. Sve je ovo da Bog sačuva, fuš urađeno, sklepano samo da nisi napolju", kaže Hava.

Za Hajru Kanlić smještaj u centru Belvedere nije toliki problem koliko mala penzija od koje se ne mogu platiti režije pa se raspituje hoće li premijer Fadil Novalić ispuniti obećanje o povećanju penzija.

Poruka premijeru



"Nikuda odavde ne moramo ići, neka nas, ali je penzija mala, ona minimalna 320. Fadil (op. a. Novalić) je obećao, 10 maraka na svakih sto maraka, nije još ništa bilo. Moram mu poručiti da su drva skupa, da je sve skupo, jer dok ja platim struju, kućni telefon da se čujem s djecom, gdje mi je da jedem i za lijekove. E to hoću da poručim Novaliću, da je sve skupo", kaže Hajra.

Ismet Saiti je preselio u Belvedere iz kolektivnog centra Balkan kada je došlo do poplave. Ovdje mu je, kaže, mnogo bolje.

"Ja živim dobro, baš me briga za sve, i ako umrem boli me briga", kategoričan je Ismet.

S komšijama i ne razgovara puno, raduje se proljeću jer slijede ljepši dani pa će biti mnogo lakše sići do grada niz strmu ulicu kojom se svakoga dana uputi do udruženja penzionera. Tamo je lakše naći nekog posla, iscijepati drva ili uraditi neke poslove koje od njega traže. Razgovor s prolaznicima, kojima se često požali na oboljelu nogu, jedini je društveni život koji ima.

Teške sudbine



Ljudi teških sudbina nekako su se našli na istom mjestu, u kolektivnom centru Belvedere, nazvanom po elitnim hotelima u kojima odsjedaju dobrostojeći gosti.

Advija Đozo samo je jedna od onih koji su prošli glad, neimaštinu i bolest. Uz sve to, njen 21-godišnji sin Dino ima autizam i već pet godina je u veoma teškom stanju.

"Stalno traži neke predmete ili igračke koje moram nabaviti, deke, tepsije, lopte, klavijature, gitare, motorne pile, harmonike... On je redovno pod kontrolom i prima terapiju, ali teško je svakoj majci gledati dijete u ovom stanju. Mi idemo na deponiju da mu donosimo razne stvari, sve što vidite je iz komšiluka, evo kako živimo. Najviše me boli što ne smijem ništa dohvatiti, prozračiti, cijeli dan ovako. On nije nasilan, on je pun ljubavi, nježan, ali ako ne dobije ono što želi onda sebe povređuje. Ja ne znam koja bi majka ovo mogla podnijeti", priča Advija.

I sama ima zdravstvene probleme, no kaže da je pored sina u ovakvom stanju sve u drugom planu. U kućici od 50-ak kvadrata živi njen drugi sin sa suprugom koja čeka dijete. Odnedavno je bez posla, tako da u kući niko ne radi, jedino primanje je 398 KM invalidnine i 43 KM dječijeg doplatka.

"Sve bih ja lako samo da mi je on zdrav. Kad sam dobila kućicu dušom sam dahnula", kaže Advija.

U BiH je danas prema evidenciji UNHCR-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u funkciji 156 kolektivnih centara u kojima je smješteno više od 8.500 ljudi. Plan je da se do 2020. godine zatvore svi kolektivni centri, a da se njihovi korisnici adekvatno zbrinu. U naselju Belvedere i nisu baš optimisti, jer su i ranije dobijali samo obećanja.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Anketa
Hoćete li izaći na oktobarske izbore?
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: