Sada je već valjda svima postalo očito da nam se lijenost uvukla u genetski kod i da, i kad bi htjeli, nemamo volje tražiti posao a još manje raditi. Draže nam je svakako njegovati našu kulturu kukanja, žalopojki o tome kako posla nema, kako nam ga niko ne nudi i kako smo jadni prepušteni tom talasu nesretne sudbine koja nas valja baš poput kamenja u moru. No, sve bi to bilo divno i krasno samo da je istinito!
A, naš navodni trud da iz petnih žila pronađemo posao ili sami, i pored svih nedaća, stvorimo neka radna mjesta, ravan je nekoj dobroj šali. Da je ovo uistinu ovako dokazuju i oni što se lome da se zaposle ali im nikako ne ide, pa nakon par puta odustanu i više nikako ne pokušavaju ponovo.
Više mi je postalo mučno slušati o tome kako masa mladih ljudi ama baš ni na kakav način ne može sebi zaraditi pristojan novac, barem za kafe i cigareta, jer eto niko ih ne želi jer, kao prvo, nemaju iskustva a kao drugo,nemaju niti potrebne kvalifikacije. Možda to i stoji kada bi problem suštinski bio na strani onih koji žele nekoga uposliti. Problem je, nažalost, opet kod onih koji posao traže.
Čini mi se da oni koji oplakaju svoju sudbinu u nesretnoj zemlji Bosni (i Hercegovini) trebaju ponajprije zasukati svoje rukave pa se, kao i sav pošten svijet u Evropi, naoružati znanjem i iskustvom i onda svijetla obraza doći i s ponosom konkurisati. Ovakvih se danas kod nas može skupiti tek u malim brojkama.
Umjesto do usvajaju nova znanja, kompjuterske vještine, jezike, naši mladi na kojima će budućnost ostati (aha, malo sutra) svoje vrijeme traće po birtijama, žvakajući uvijek iste priče, vrteći se u kvazi-uživanjima i ne misleći iskreno sa samima sobom šta ih čeka odmah tu iza ugla. A, to nisu dobra kola, osigurano ljetovanje, i svakodnevni izlasci, servirani na pladnju koji čeka baš samo njih.
I znam vrlo dobro da je ovo moje papagajsko ponavljanje priče možda i previše dosadno, ali je očito da se tako mora raditi jer je zemlja u kojoj živimo u ozbiljnoj kadrovskoj krizi. Nije to samo neki puki zaključak pisca ovih redova nego jedan bolni dokaz o tome šta nas čeka kada 'generacije na kojima svijet ostaje' stupe na scenu. U najmanju ruku to bi se moglo predvidjeti kao jedna svojevrsna kataklizma! Bez pretjerivanja.
Naime, nekoliko poznanika koji vode svoje poslove u glavnom i najnaprednijem gradu naše lijepe domovine, već duže vrijeme se žale kako ne mogu naći odgovarajuće kadrove za upražnjene pozicije jer ljudi, koji su mladi, imaju znanje i željni raditi, jednostavno nema. Opšti je zaključak da postoji želja za dobrom zaradom a što manje rada, ili, ako bi se kako moglo, da se naplaćuje ljepota sa pozicije ikebane.
Do toga se došlo zbog jednostavne činjenice da kod nas forme poput volontiranja, stažiranja ili nazovite to kako god hoćete, uopšte ne postoje jer je interes za njih nikakav. Logika je ta – što bih ja radio nekome besplatno! I to bez razmišljanja da je upravo praksa koja se stekne u okviru profesije u kojoj se želi raditi, vjerovatno i presudna da se dobije, pa za početak, bilo kakav angažman.
E, sad, kad se sve ovo pomnoži sa desetinama hiljada studenata koje izlaze sa naših fakulteta, uvjereni da ih odmah čeka radno mjesto, nasmiješeni poslodavci i kraljevski tretman, onda odmah nailazimo na prvi zid. A, taj zid iz godine u godine sve više raste, kako zbog nepostojanja prakse, tako i zbog proizvodnje nepotrebnih kadrova. I onda će doći taj jedan dan kada ćemo se naći u pravom ćorsokaku iz kojeg se zasigurno decenijama nećemo izvući. Ovo što se sada dešava, i kriza profesije i kadrova koju imamo na sceni, samo je početak jednog vrlo lošeg scenarija.
Taj scenario je takav da će mnogi koji preko dana, kada bi trebali raditi bilo šta i jačati svoje pretpostavke za nalaženje dobrog posla, zaglave tamo gdje nisu željeli biti i na kraju budu osuđeni na životarenje zbog svojih loših odluka koje sebi, to je izvjesno, neće oprostiti.
Ja se unaprijed izvinjavam svima koji će ovo sve skupa razumjeti kao dobar savjet velikog brata, ali stvarnost u kojoj živimo je neumoljiva i pokazuje jasne naznake svega o čemu ovdje i danas, makar površno, pišem. Za nadati se da će vas ovo bar malo potaknuti da dobro razmislite o svemu što radite u životu, i onome što biste mogli, i da bez griže savjesti prionete na kreiranje svoga profesionalnog života.
I to u varijanti ako već odavno niste u nekom debelom zimskom snu, u kojem vas grije sigurnost roditeljskog doma i u kojem je budućnost tako nekako ...lijena, sigurno dosadna, predviđena, bez previše muke, jer će se za to svakako pobrinuti mama i tata. Za decenije koje su pred vama.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
