Kako je sudbina Bosne odlučena bez pomoći iz Carigrada: "Svako ima ustat ko god more sablju pasat"

U tom sukobu, vojska Bosanskog ejaleta, predvođena vezirima i lokalnim kapetanima, bez pomoći iz Carigrada, porazila je tada moćnu habsburšku vojsku koja je pokušala osvojiti Banju Luku, otvoriti put prema Jajcu i konačno preuzeti kontrolu nad cijelim Bosanskim ejaletom.

Početkom 18. stoljeća Osmansko carstvo više nije predstavljalo silu pred kojom bi Evropa drhtala. Poraz u Velikom bečkom ratu i teritorijalni gubici potvrđeni Požarevačkim mirom 1718. godine, otvorili su vrata evropskim silama za nove ofanzive.

Godine 1736. Rusija je napala Krimski kanat, vazalnu državu Osmanlija, čime je pokrenut niz diplomatskih i vojnih manevara širom kontinenta. Habsburška monarhija je ubrzo nakon toga sklopila savez s Rusijom, dogovorivši zajednički rat protiv Osmanlija.

Za austrijskog cara Karla VI. plan je bio jasan: zauzeti Smederevski i Bosanski ejalet, osigurati širenje prema Albaniji, Vlaškoj i Moldaviji, i tako ostvariti potpunu dominaciju nad balkanskim teritorijama koje su još bile pod osmanskom vlašću. U tom kontekstu, Bosna je predstavljala ključnu tačku otpora.

Austro-ugarska ofanziva i proglas stanovništvu Bosne

Prije početka ratnih dejstava, Habsburzi su preduzeli psihološku pripremu - car Karlo VI. poslao je proglas u Bosanski ejalet na ćirilici, pozivajući kršćansko stanovništvo da se pridruži austrijskoj vojsci. Muslimanima je u istom proglasu poručeno da "zakon vire svoje mjesta imati ne može", što je jasno impliciralo da ih očekuje progon ili prisilna konverzija.

Namjesnik Bosanskog ejaleta, Hećim-oglu Ali-paša, shvatio je ozbiljnost situacije još u proljeće 1737. godine. U Travniku je okupio predstavnike iz svih 32 kadiluka ejaleta, i donesena je jedinstvena odluka: Bosna će se sama braniti. U toj odluci izražen je i bunt prema Carigradu zbog neodgovaranja na upozorenja i odsustva naređenja za ratne pripreme.

Naredba koja se tada širila Bosnom glasila je:

"Svako ima ustat na oružje: i kadije, imami, spahije, ko god more sablju pasat. Ako bi tko ostao, da se ima obisit o vrati svoje kuće i to zašto od cara ne imahu pomoć, zašto se bijaše s Moskvom, kako smo ozgor rekli".

Mobilizacija nije obuhvatila samo muslimansko stanovništvo. Prema naređenju, u svaku jedinicu od 50 muslimana trebalo je uključiti 10 pravoslavnih i katolika. Samim tim, borba protiv okupatora postala je borba za opstanak Bosne, ne samo vjerski nego i nacionalni.

Početak sukoba i opsada Banje Luke

Habsburška vojska je 29. juna 1737. godine prešla Savu. Komandant Josip Hildburghausen je imao 17.000 vojnika i planirao je zauzeti Banju Luku i Jajce. Istovremeno je pokrenut i napad prema Zvorniku, ali je taj grad uspješno odbranjen.

Glavni napad na Banju Luku započeo je 27. jula. Grad je tada branio Mehmed-beg Ćatić, a prema tadašnjim vojnim standardima, habsburška vojska je podigla opsadne redute i počela svakodnevno granatiranje. Iako je Banja Luka bila opkoljena, otpor je bio žestok i organiziran.

U jednom trenutku Hildburghausen je Ćatiću poslao pismo pozivajući ga na predaju, navodeći kako će "sve biti uzalud" te mu garantovao "sigurnost i imovinu" ako grad preda. Ćatić je odgovorio u ime svih boraca:

"Našoj djeci štit je ova tvrđava što pod okriljem vjere islama stoji. Djedovina je to što nam ostade. Dok je i jedan od nas živ, nećemo je predati".

Vojska Ali-paše, brojčano snažna i sa širokom podrškom naroda, uključujući pravoslavce iz Sarajeva i franjevce iz okolice, stigla je 4. augusta u blizinu Banje Luke. Pravo krilo činili su kapetani iz Krajine predvođeni Mehmed-begom Fidahićem, lijevo su zauzeli spahije iz četiri sandžaka, a centar su držali janjičari i dobrovoljci.

Bitka kod Banje Luke - 4. august 1737.

U zoru je bosanska konjica napala austrijsko lijevo krilo. Fidahić je udario s tolikom silinom da je izazvana panika u austrijskim redovima. Tokom dana izvedeno je pet juriša bosanske vojske. Došlo je do sloma austrijske borbene linije, naročito kada su branioci zauzeli pontonski most na Vrbasu, presjekavši tako put povlačenja dijela habsburške vojske. Velikim junaštvom istakao se čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija.

U završnici bitke, zbunjeni i razbijeni, mnogi austrijski vojnici su se pokušali povući preko rijeke. Mnogi od njih, ne znajući plivati, su se utopili. Neki zapisi govore o tome da su po petorica vojnika hvatala za repove jednog konja u pokušaju da pređu rijeku.

Bosanska vojska je u ovoj bitci izgubila oko 600 ljudi, dok su austrijski gubici bili mnogo veći. U neposrednoj borbi poginulo je 300 do 400 vojnika, a u Vrbasu se utopilo oko 1.000. Ukupan broj ranjenih iznosio je više od 1.200. Među poginulima je bilo i mnogo plemića i oficira.

Pored toga, bosanski vojnici su zaplijenili značajnu količinu oružja i opreme: 12 topova, 315 šatora, 15.000 buradi baruta i drugo oružje i zalihe.

Bitka kod Banje Luke ima izuzetan historijski značaj. Prije svega, to je pobjeda koju su ostvarili stanovnici Bosne, bez pomoći osmanskog centra - Carigrada. Ova pobjeda je snažno učvrstila osjećaj posebnosti i autonomnosti među Bošnjacima, što je, prema mišljenjima brojnih historičara, važan korak ka oblikovanju bosanskog identiteta u modernom smislu.

Pobjeda je također zaustavila austrijski plan potpunog osvajanja Bosne i ostalih balkanskih teritorija. U političkom smislu, ova bitka je osnažila vojni moral i političku poziciju Bosanskog ejaleta unutar Osmanskog carstva.

Rat je okončan dvije godine kasnije, 1739. godine, Beogradskim mirom. Jedna od ključnih posljedica bila je povratak granice između Osmanskog i Habsburškog carstva na rijeku Savu – granica koja će ostati nepromijenjena sve do konačnog povlačenja Osmanlija s Balkana.

Bitka kod Banje Luke nije bila samo vojna pobjeda - ona je simbol otpora, solidarnosti i samopouzdanja naroda koji je u odsustvu centralne podrške odlučio braniti svoj dom. Ujedinjenje u borbi za opstanak Bosne pokazalo je da zajednički identitet, zasnovan na zemlji i slobodi, ima dublje korijene od političkih i religijskih podjela.

Kao što historičar Enes Pelidija ističe, ovaj događaj je bio "prekretnica u razvoju bosanske samosvijesti" - dokaz da Bosna ima kapacitet da sama odlučuje o svojoj sudbini, čak i u najmračnijim vremenima.