Piše: Asim Bešlija
Već deceniju i po nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, čista politika je njena najproduktivnija oblast. Imamo najviše političara i političkih funkcija, najviše interesa za politiku, politika se uvijek miješa u sve i svašta i kontrolira i ono što po prirodi stvari nema veze s njom. Povrh svega, političari su postali najpopularnije ličnosti i okosnica svega što se dešava među ovih blizu četiri miliona ljudi koji se zovu Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i ostalim. Dakle, politika je ovdje sve.
No, problem, kao riječ koja je kod nas svakodnevna, nastaje sa saznanjem da je politika ovdje već etablirana kao proces iz kojeg ne nastaje ništa povoljno i progresivno za život, nego je sama po sebi destruktivna, konfliktna i pretvorena u postojanje radi same sebe i konkretnih materijalnih i inih interesa onih koji se njome bave. Taj jednostavan zaključak dolazi od dugogodišnjeg iskustva u kojem Bosna i Hercegovina uprkos brojnim obećanjima, planovima i buđenju nade, ovu zemlju nije uspjela pretvoriti u projekat u koji će se vjerovati s nadom i pouzdanjem, u kojem će se planirati budućnost i voditi normalan i iole sretan život.
Umjesto toga, posljedice politike ili nepostojanja njenog smislenog djelovanja i učinka, ispoljile su se u nezadovoljstvu, defetizmu, sveopćoj apatiji i nevjerici da će nešto bolje ikada doći u ovu zemlju. Političari su sami po sebi postali negativni uzori ponašanja i izvori naših životnih muka. Oni koji , sada je sasvim jasno, ne mogu probuditi životni optimizam i okupiti nas oko neke ideje ma kojoj nacionalnosti ili nekoj drugoj identitetskoj grupi da pripadamo.
Čija ono zvijezda sija?
Ono što je političarima zasigurno uspjelo, ma koliko njihovo djelovanje bilo pogubno po naše dugoročne perspektive, jeste da ubijede većinu glasača kako su oni jedina svjetla tačka na domaćoj sceni koja će ih najbolje voditi i štiti, i posebno, predstavljati u vanjskom svijetu. Oni i njihovi štićenici postali su društveni uzori, koji vlastitim pravilima kreiraju čak i najjednostavnije kontakte među ljudima i doslovno dirigiraju trendove u kojima se svjesno i nesvjesno sami stalno nalazimo.
Tako smo i upali u zamku vlastite zatvorenosti i izoliranosti pa nam je politički diskurs postao mainstream a sve ostalo sporedna stvar u životu. Iako pozitivne energije ima, mi smo se, vođeni silom mase, uvukli u nešto što je samo po sebi samorazarajuće. A, priča bi, primjera ima za to, mogla biti sasvim drugačija i snagom malo volje stvari bi se mogle promijeniti.
Ilustrativan primjer za to je vjerovatno benigan tv program kakva je bila 'Operacija trijumf' koji je imao za zadatak pronaći nove regionalne muzičke zvijezde i lansirati ih u svijet slave. Igra sudbine htjela je da upravo jedan Bosanac, Adnan Babajić iz malog mjesta Živinice, bude onaj odabrani. Značilo to nekome nešto ili ne, Adnan je izmalog provincijskog gradića lansiran u prime time termine televizijskih stanica sa milionskim auditorijem. Sama činjenica da se na ekranima pojavljivao svaki dan tokom nekoliko mjeseci, donijela mu je određenu slavu i uz njegovo ime vezala i ime njegovog rodnog grada.
No, nakon što je on pobijedio na 'Operaciji trijumf', tek onda desile su se prave stvari. Ne zasigurno u cijeloj zemlji ali u Živinicama zasigurno da.
Kakvo je oduševljenje među njegovim sugrađanima izazvala Adnanova pobjeda, posvjedočile su televizijske kamere na dočeku koji mu je priređen kod kuće gdje ga je hiljade sugrađana pozdravilo na ulici i čestitalo mu na pobjedi. Dakle, ljudi koji od te njegove pobjede nemaju direktne koristi i koji su se vođeni čistim osjećanjem ponosa skupili i u gradskoj dvorani da bi proslavili Adnanov lični trijumf. Nije se tu radilo samo o građanima, nego su sve općinske strukture udružile svoje snage da pozdrave ovu izvanrednu pobjedu i uzdignu svoga sugrađanina na mjesto za koje su smatrali da mu pripada. Ovako nešto u Bosni i Hercegovini rijetko je viđeno i proizvod je samo incidentnih situacija.
U se i u svoje kljuse
Adnanova pobjeda, s druge strane, nije rezultat dobro organizovanog sistema koji talentiranim pojedincima daje podršku, već više njegovog i napora njegovih roditelja da mu ispune san o muzičkoj karijeri i bavljenju onim što voli. Da je situacija drugačija, Adnana bi slavila država Bosna i Hercegovina. Ali ono što je zasigurno najbitnije u cijeloj priči jeste da su ljudi vidjeli da osim stanja vakuuma i stvari koji se godinama ne mijenaju, ima nade i da pojedincine moraju biti političari da bi bili uzori kako mlađima tako i starijima. Posebno je dragocjena ta pozitivna energija koja očajnički treba svim sredinama u našoj zemlji, budeći tako optimizam i vjeru da je stvari, gledano iz nekog drugog ugla, ipak moguće promijeniti. Za Živiničane to je sigurno tako jer su objeručke Adnana Babajića podržali i izdigli iznad sebe samih.
Višestruka administracija, nažalost, ne pomaže ovakvim ljudima, bili oni najvišeg ranga, sa svjetskom afirmacijom ili pak lideri u svojim malim sredinama. Vjere u državu koja je neefikasna zato i nema.
Prisjetite se samo primjera naših filmskih uspjeha koje su napravili Danis Tanović, Jasmila Žbanić ili Aida Begić. Zahvaljujući samo svojoj snazi, znanju i talentu, napravili su filmove koji se danas nagrađuju širom svijeta. Pri tom u državi u kojoj nema niti jedne 35 milimetarske filsmke kamere, u kojoj nedostaje kadrova i svakako - novca.
Treba li uopće govoriti kako su mladim generacijama ovakvi i slični uspjesi, zapravo, postali neka vrsta putokaza kako se rad i trud ipak isplate? Ako ostavimo po strani sve efekte poput promocije naše zemlje, zarađenog novca i ličnog probitka, stvaranje pozitivnih uzora u društvu koje je apatično već duže razdoblje, nemjerljivo je sa svima njima. To znači da svi oni koji imaju talenta i volje, sada vide da put ipak postoji, i da se na ovaj ili onaj način, vlastiti ciljevi ipak mogu ostvariti.
Negativno je, međutim, što uspjesi domaćih umjetnika, privrednika, sportista ili drugih nisu još uvijek dosegli nivo nacionalnog brenda koje sa lakoćom možemo prepoznati u susjednim zemljama u raznim društvenim poljima. Janica Kostelić ili Goran Višnjić u Hrvatskoj, te Jelena Janković ili Novak Đoković u Srbiji.
Svoje ljude koji diljem Evrope i svijeta ostvaruju izvanredne rezultate, Bosna i Hercegovina još uvijek ne podupire svom snagom.
Ono što je najbitnije za sada je da ti ljudi postoje i da pored haotičnog sistema, ipak jesu neka vrsta vodilje svima onima kojima je pogled preko granice mnogo bliži od stvaranja perspektive u vlastitoj domovini.
Vratimo li se Adnanu Babajiću i njegovoj pobjedi, efekat je sasvim jasan – novi optimizam i nova snaga.
Desert s jabukama koji će mnoge vratiti u djetinjstvo: Napravite jugoslovenski kolač
Pregovara se o uspostavi novih linija na Aerodromu Sarajevo, fokus je na ovim gradovima
