''Muzika, grč. (musike – glazba; pjesništvo, isp. muzika) 1. glazba; tonska umjetnost; vokalna muzika – pjevanje; instrumentalna muzika – sviranje; konkretna muzika v. musique concrete; 2. sklad, melodija...''
''Veliki rječnik stranih riječi, kratica i izraza" Bratoljuba Klaića za ovu posuđenicu, lijepo nazvanu kao umjetnost muza, nudi i duže objašnjenje, ali njenu bit možemo pronaći i u ovom ovdje ponuđenom, kratko sažetom. Sklad – kako to primamljivo i u današnjim čudnim vremenima nevjerovatno zvuči.
Kao jedna od najinfluentnijih i masovno konzumiranih umjetnosti, muzika nužno treba pratiti tok svoje definicije, poštovati i praktikovati eufoničnost svoje suštine, u cilju najpogodnijeg i najprihvatljivijeg utjecaja na mentalnu sliku svog slušaoca. Posve i opće je poznato da određeni tip muzike odgovara određenom psihološkom profilu. Služeći se tom činjenicom (ili, za skeptične, pak pretpostavkom), muziku možemo smatrati kao dijagnozu i pojednostavljenu tonsku sliku jednog cijelog društva. Kakvu onda dijagnozu ovog podneblja, na svojim neskladnim melodijskim linijama i besmislenim popratno otpjevanim redovima ideoloških, seksualnih i naposlijetku kafanskih histerija, nosi sa sobom "miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa"?
Dakako, muzika, iako je vrlo influentna, ne može usmjeravati jedno društvo stazama svoje progresije, već biva njegovom ropkinjom i uslišava njegove težnje, stremljenja, potrebe, ali ipak ima mogućnost da mu prišapne pravi put ili revoltno mu se usprotivi i krene u pravovjernu (i možda uzaludnu) bitku protiv njega i njegovih mana, bolesti i kvarljivosti. Jedno takvo društvo – ono koje pulsira u području jezika na kojem je ispisan ovaj tekst i gdje ga se može razumjeti – muziku je zarobilo svojim interesima i oblikovalo je svojim manama, te je tako oblikovanu, disharmoničnu umjetnost, invalidnu potrebu da se izrekne nepotrebno, postavila na pijedestal pop kulture, najpopularnije od svih.
U prvom od četiri nastavka filma "Tesna koža", široko popularne i ne preinteligentno zahtjevne ekranizacije konstantno dekadentne putanje ovog društva, jedan od likova, u filistarskom ambijentu kafanštine, od konobara naručuje pjesmu najveće jugoslovenske zvijezde tog vremena za četiri osobe, napominjući da takvo "oplemenjivanje duha" isključivo posvećuje firmi. Račun također. Komičan citat koji tragično, ali vjerodostojno i vrlo lucidno govori o sputanom statusu muzike, ugnjetavane pratilje alkoholnog opijanja i gastrolatrijskog uživanja. Ista ta zvijezda, u mladosti oskudno odjevena i razigrana, uz besplatno ispunjeni AFH, glavni (najveći) je ovogodišnji muzički događaj u glavnom gradu naše domovine u tranziciji iz besmisla u besmisao.
Dok je taj drugi događaj, spektakl svoje vrste (plaćen novcem prisutnih, ali ipak potpuno besplatan), trajao u ovom gradu, metropola susjedne Hrvatske uspjela je reprizirati (duplirati, ako je reprizirati isuviše uvrjedljiv izraz) koncert planetarno popularnog U2-a, vjerovatno najvećeg i najsnažnijeg kolosa moderne muzike, koji već dvanaest godina izbjegava zemlju mrke ljepote. Možda je upitno i da li bi taj bend sa Bosancem na čelu uspio reprizirati hiljadu devesto devedeset sedmu godinu, s obzirom na sadašnje stanje razorenosti svijesti. AFH i nije tako mali za nekoga ko dolazi odnekud iz bijelog svijeta, samo sa ciljem zarade na besparici bosanskog naroda (fantastičan i nevjerovatan primjerak ironije). No, pozdravimo se sa tim prikladnim primjerom našeg beznadežnog stanja i nastavimo dalje.
De gustibus non est disputandum, da, ali kada jedan kolektivni ukus vodi ka apokaliptičnom ishodu, svrsishodnija postaje maksima "De gustibus est disputandum", jer je to stvar zajedničkog, krucijalnog i akutnog pitanja intelektualnog opstanka jedne poveće zajednice. Pop kultura nekulture i ukus neukusa vladaju sistemima vrijednosti, te im nameću obratne intenzitete, obmanjujući mase i frustrirajući rijetke normalne, željne intelektualnog boljitka, a potom i ekonomskog prosperiteta.
Potkožne i potpovršinske revolucije ispravnim vrijednostima prosvijetljene mladeži bujaju, ali možda uzaludno. Nadajmo se da nije uzaludno. Poznavati stanje i očekivati dolazak muzički zdravijih generacija nije najrealnija kombinacija radnji, bez nekog sveobuhvatnog zaokreta sistema vrijednosti, što je također nemogućno za očekivati. Ni pjesništvo i otpor novih Štulića (domen ovog teksta) ni orgazmičnu virtuoznost Miles Davisa (cijeli bijeli svijet)...
"Muzika je tvoj prijatelj jedini, sve do kraja", rekao bi Morrison, a ja, dovršavajući ovaj tekst, sa osmijehom pomišljam što bi rekao Jozef Kneht, magistar igre, slušajući muziku ovih čudnih vremena. Isti onaj Kneht koji je Beethovena proglasio kompozitorom lošeg ukusa. Nakon posljednje rečenice, za svoj užitak poslušaću (i preporučujem) jedan od albuma Radioheada, primjera kreativnog rada i iskrenog poštovanja muzike. Čitalac neka ovaj tekst ne smatra kao optužbu spram nečega i nekoga, već kao apologiju vrijednoga i istinskog.
Pišite i pošaljite i vi tekst vama interesantne tematike na našu adresu [email protected]
