Vjerovatno niko ne može ostati imun na onu posebnu atmosferu koja se stvori krajem radne sedmice ili, u ovom slučaju, pred Prvomajski praznik, kada se osjeti neka posebna energija, užurbanost, želja da se negdje ode iz grada, da se putuje, odmori i uživa. Tako je bilo i ovoga puta. I onako kratka radna sedmica dodatno je skraćena pa su mnogi i prije famoznih 17 sati, napustili svoje poslove i zaputili se na razne strane. Zato su i gužve po Sarajevu bile iznimne, a onda u rano poslijepodne parkinzi su opustjeli, ulice se raščistile i praznik se, donoseći neobičan mir, uselio u naše domove. Pohrlili smo na planine, na more, u svoje vikendice, naoružani hranom i pićem, entuzijazmom za dobrom zabavom i veseljem, i što boljim guranjem u stranu svih problema koji nam poput sječiva vise iznad glave iz dana u dan. Produženi vikend za to je idealna šansa. Skucka se i nešto novaca i proslavljanje praznika rada, iako se najčešće ne zna zašto se slavi, može početi. Za neke.
Radnici ne rade
I usljed ovih adrenalinskih predprazničnih momenata, barem autoru ovih redova počele su nadolaziti sve te tužne priče koje se ovih dana omasovljuju, a koje govore o tome da upravo ova zemlja i njeni ljudi imaju ponajmanje razloga za slavlje. Poput neke slikovne vrteške proletile su mi situacije svih onih radnika koji su posljednjih nekoliko mjeseci išli dotle da su štrajkovali glađu kako bi ostvarili prava za koja ih je nekad neko zakinuo, i na to zaboravio, namjerno, a danas nema nikog ko bi im pomagao. Iscrpljeni, oskudno odjeveni, sa skromnim transparentima, mirno traže nešto za što već znaju da neće dobiti. Ali ipak nemaju šta izgubiti. Osim ubrzano još koju godinu života.
Sjetio sam se i Mittalovih radnika koji su ovih dana bespomoćni. Šalju ih na čekanje dok ne dođu bolja vremena. Prvo na mjesec dana, a onda ko zna. Njihov broj penje se na hiljadu, a potom i više. Uglavnom srednjovječni i stariji ljudi strepe za budućnost, ne vjeruju, ne znaju hoće li se ponovo vratiti na posao i pribojavaju su onog najgoreg - da će jednog skorašnjeg dana postati višak i izgubiti posao, mučki zarađenu plaću i jednu malu, golu egzistenciju. Gazde kažu - ekonomska kriza i manje se radi.
Broj ovakvih slučajeva ovih dana stalno raste. Sada se već mjeri u desetinama hiljada. Uostalom, zna li iko tačan broj?
E, u toj atmosferi gdje se zbog otkaza pojavljuje sve više gladnih usta, stomaci krče, ljudi su depresivniji, a izlaza je malo, mi neki slavimo Prvi maj, dan koji je posvećen borbi za radnička prava. Slavimo zaboravljajući suštinu koja se baš u posljednje vrijeme vrlo bolno prelama kroz živote mnogih radnika koji se mogu pouzdati samo u neku višu silu i gledajući prema nebu tražiti pomoć. I onako kako se povećava bezizlaz, tako se ubrzava vrćenje janjaca i prženje roštilja na izletištima. Kako njihovi stomaci sve više krče, tako se neki sve više pune. Kako se njima produbljuje grč na licu, onima se osjećaj zadovoljstva i lagana mučnina pojavljuju na momente. Zbog prejedenosti. I tu je naša krajnost.
Protesti, šta je to?
I umjesto da smo ovog dana, sasvim prigodno, imali proteste zbog pogoršanja situacije u zemlji, mi imamo jedno veliko ništa. I to baš od sindikata. Za ovaj dan radničkih prava, dobro ugojeni sindikat odmara. A protesti će biti tamo nekad 9 .maja, možda, ako bude potrebe. Valja odmoriti od mukotrpne borbe, od težine dobrih rezultata rada i veoma dobrog provođenja Zakona o radu. Pa možda okrenuti kakvog janjca pod strehom i obradovati vlastiti želudac.
I možda na ovaj dan, treba barem pomisliti na hiljade ljudi koji neće moći sebi osigurati ni pristojan obrok, na one koji neće imati gozbu, osmijeh na licu i osjećaj praznika. Treba pomisliti na one koji im nisu osigurali ni minimum dostojanstva i posebno na sindikalce koji osim upozorenja da će nekad nešto uraditi, nikad ništa ne uradiše, a da se vidi da je neka promjena napravljena.
Trebalo je očekivati pune ulice ljudi koji bi jednostavno danas šetali, nosili transparente i vršili pritisak. Ali toga nema. Samo mir kao potvrda da je sve u redu i da nema potrebe za nervozu i povišene tonove.
E, pa kad je tako, treba onda uživati u blagodetima praznika i ne činiti ništa jer situacija koja se pogoršava bez da iko išta poduzima, očito odgovara većini. Šta reći nego da ljude treba ostaviti da uživaju u životu, neopterećene problemima, zadovoljne sobom i ušutkati sve one koji i pomisle da nešto prozbore protiv stanja kakvo jeste jer, zaboga, samo misle crno.
Ipak, za sve one koji misle da je sve ok, neka se jave radnicima u metalskoj industriji i onim inim koji polako gube svoje poslove. Od njih će vjerovatno dobiti najbolji odgovor šta je njima Prvi maj i gdje su ta, da prostiš, njihova radnička prava. I zašto kod njih nema pečenja.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
