Bebina nervoza, zbog nemogućnosti da dohvati neki predmet, stavi jednu posudu u drugu i slično, izaziva kod roditelja potrebu da pomognu, urade nešto umjesto djeteta. Ta potreba može biti zbog težeg nošenja roditelja s bebinom frustracijom ili zbog velike želje roditelja da beba nešto učini, uspije u svome naumu.
No, pomažući svaki put kada beba ne može učiniti nešto samostalno te čineći to umjesto nje, ne pomažemo bebinom razvoju. Na ovaj način bebi se uskraćuje osjećaj uspjeha, zadovoljstva zbog svog postignuća. Iako će bebina frustracija, u trenutku kada mama i tata uskoče i riješe problem, nestati, beba će biti zakinuta za osjećaj samopostignuća, a i neće usvojiti onu vještinu koja će joj možda biti potrebna kod sljedećeg sličnog izazova. Umjesto da činite za bebu, pomozite joj da sama nešto učini.
Umjesto da riješite cijelu zagonetku kako manju posudu staviti u veću, pomozite joj postavljenjem posude u položaj koji će joj pojednostaviti zadatak.
Kaže se da je razvojno poticajan onaj zadatak koji je za jedan stepen teži od onoga što dijete može samostalno izvesti. Dakle, prejednostavan zadatak može bebi biti nezanimljiv, a pretežak zadatak, koji je znatno teži od onoga što beba trenutno može, je nužno frustrirajući te beba u njemu ne može uspjeti. Razvojno je poticajno ono što dijete uz trud ili dodatnu manju pomoć može samostalno izvesti.
Svima je poznato da frustracije i konflikti najčešće izazivaju stres, ljutnju i strah, obično se smatraju nečim negativnim i nečim što treba izbjegavati ukoliko je moguće. Dakle, uvijek se naglašava ta negativna strana frustracije, ali postoji i njena pozitivna strana.
Na nama je da samo promijenimo način doživljavanja frustracije, da je ne doživljavamo kao nešto negativno što nam se događa, već da na frustraciju gledamo kao na priliku da iz nje naučimo nešto novo.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
