Ibrahim Prohić na Blogger.ba
0

'Je li Bosna crna koliko izgleda?'

Sarajevo-x.com
Ibrahim Prohić, psiholog i politički analitičar iz Tuzle još jedan je u nizu poznatih ljudi koji su otvorili blog na Blogger.ba. Ibrahim Prohić, inače dugogodišnji koloumnista Oslobođenja, na svom blogu se bavi kritiziranjem i komentiranjem aktuelnih političkih pitanja i vlasti, te vječnih pitanja nacionalizma, mentaliteta i ustaljenih modela ponašanja u BiH i šire.

U nastavku možete pročitati zadnji Ibrahimov tekst, a više od istog autora čitajte na http://prohic.blogger.ba/

Je li Bosna crna koliko izgleda?

Emocionalna i socijalna distanca među bh narodima nikad nije bila veća, korupcija guši, recesija prijeti, pa ipak... Nacionalizam je blaga riječ za dominantno stanje u društvenom biću, u kojem ima dovoljno indikatora fašizma. Svojevrsna obmana. Kad dodamo grabežljivost, korupciju i kršenje svih ljudskih prava i društvenih normi, posebno od strane struktura vlasti, jasno je da se teška tama nadvila nad zemljom. No, šta s tom činjenicom!? Ponavljati je iz dana u dan, argumetirati novim slučajevima višekratno dokazanu tvrdnju, konkretizirati opšte mjesto? Kontinuirano dosipati crnilo i time tamu činiti jačom?

Živimo socijalni život u kojem je samo loša vijest vrijedna pažnje (medija i javnosti ). Neznamo iskoristiti pozitivne signale i poticaje, naprimjer iz Brisela, u procesu evropskih integracija. Umjesto da se dinamiziraju nužne reforme, imamo blokadu. Prijetnje recesijom nisu potakle reafirmaciju ekonomije i redefiniranje društvenih prioriteta, već prizemne manipulacije “nacionalnim interesima i osjećanjima” (recimo, zahtjev za brisanjem prefiksa bosanski iz naziva bosanskih gradova). Nema sposobnosti vlasti ni biznismena da valoriziraju ideje i pronalaske bh inovatora koji na svjetskim smotrama redovno dobijaju priznanja i medalje. Ne oremo domaće njive , a uvozimo evropski otpad. U nepovrat teku čiste i zdrave bosanske vode, a godišnje dajemo više od pedeset miliona za uvoz. BiH, zemlja bez šansi? Prije će biti, zemlja propuštenih šansi i zemlja koja se fiksira za negativno. Naravno, negativne pojave i problemi guše potencijale, ali bi bilo poželjno da se zabilježe i ohrabruje i ono što je pozitivno.

Recimo, u Suhoj kod Bratunca, dakle, nakraj Bosne, nakon svega (zločini i progon), mladi Srbi i Bošnjaci ipak nalaze dodirne tačke, zajedničke interese i akciju. Grade zajednički dom za društvene aktivnosti, muziciraju u istom bendu, druže se, sanjaju iste snove, ne libe se svojim emocijama preći etničke barijere, žive jedinstven život,revitaliziraju duh bosanske tradicije. I tamo stariji prave probleme, pa se simpatije i ljubav mora tajiti, ali odolijevaju.

Dok čitam reportažu o ljudskom približavanju nadomak Bratunca, prisjećam se stolačke anegdote (to je onaj grad u istočnoj Hercegovini u kojem je još na sceni aparthejd). Proveli mladi Stoca (Hrvati, Bošnjaci, Srbi) nekoliko dana izvan grada. Projekt organizirali strani medijatori. Zajedničko vrijeme, zajedničke aktivnosti i sadržaji, probuđene autentične potrebe, i ljubav naravno. No, vrag ne miruje. Vratili se u Stolac. Svak na svoju stranu, nestalo zajedničkog, ljubav zatomljena. Ne daju stariji. Svojim otrovom truju mladost.

U Sarajevu djeluje interreligijski (zbog ateista “izvanreligijski”) zbor “Pantanima” u kojem časne sestre pjevaju ilahije, muslimani/ke crkvene pjesme, a ateisti i jedno i drugo. Svi pjevaju muziku, žive život, bar dok muziciraju. Vjerske i etničke razlike nisu nestale, ali su periferne. A i šta bi ti identiteti radili u kajdankama. Zar muzika ne govori univerzalnim govorom, zašto bi u fokusu bilo ono što nije suština društvene egzistencije. Ovdje imamo sjajan primjer ljudskog susretanja o kojem se malo zna i rijetko govori. Ali zato će se o svakom ispadu, svakoj mržnji, svakom “nožu i žici”, naglas govoriti, danima.

O “Mostar sevdah reunionu” se dovoljno zna. Kvalitet, koji im otvara vrata svih muzičkih hramova u Evropi, nisu ostvarili autizmom, zatvorenošću, redukcijom, segregacijom, već obrnuto. Tu su muzičari koji sevdah nose svojim univerzalnim senzibilitetom. O drugom mostarskom bendu, Sanela Marića, zna se manje. Tamo su Atilla Aksoj, Jasmir, Marko, Marin, Krornelija, Marija i Branko Buhač, te Ajla. Neko iz Mostara, neko iz Ljubuškog i Širokog Brijega.

Znam da u isto vrijeme mladi s dvije obale Neretve (Hrvati i Bošnjaci) zakazuju masovnu tuču,ali o čemu (više) pisati i govoriti, šta potkrepljivati? Nije li pretjerano informiranje o negativnom, oda zlu? Zaboravljajući pozitivne primjere, koliko god bili rijetki, potkrepljuje se zlo i stiče uvjerenje da je zlo konačni pobjednik. A nije, zar ne!?