Cijeli ovaj tekst, na neki način, nastaje na marginama intervjua koji je prije nekoliko dana Jutarnjem listu dao jedan od pionira sociologije religije u Jugoslaviji i nekadašnji sarajevski profesor Esad Ćimić. Čovjek ogromnog znanja, erudicije i biografije pune balkanskih nesretnih detalja, osobno mi je jedna od najvećih intelektualnih simpatija s ovih prostora. Mudrački, pomalo starački, ali intelektualno živo, mnogo više od decenijama mlađih kolega, on svodi račune i upućuje na diskurs koji se kod nas u Bosni i Hercegovini, skoro i ne koristi. A tako je potreban.
Nakon što je religija kod nas postala socijalna legitimacija, izrasla je u politički problem. Taj problem je sadržan u činjenici da čovjek ovdje stalno biva preplašen, hoće ga se na svaki način utjerati u vjeru. To, naravno, stvara otpor, i nije nimalo čudo (a i osnovno je ljudsko pravo) da se slobodnomisleći ljudi izjašnjavaju kao ateisti. Pod pritiskom stalnog mahanja neprijateljima, "islamofobičnima", "antibošnjačkim elementima", slobodan čovjek naprosto mora reagirati refleksno, i pomisliti: "Ako ste vi na strani Boga, ja nisam - on za mene ne postoji!" Još je C.G. Jung napisao da modernog čovjeka ne zanima bog tlačitelj, već bog spasitelj, onaj koji prašta greške i pokazuje put.
U jednom smislu, Ćimićev je intervju podsjetio na jedan veliki duh prošlog vremena. Riječ je o Tarasu Kermauneru (1930. - 2008.), slovenačkom filozofu i piscu koji je uz Vitomila Zupana i Edvarda Kocbeka činio zlatni trolist intelektualne kritike i isidenstva u toj bivšoj jugoslovenskoj republici. Oštar duh, briljantnog pera, Kermauner se pred kraj života povukao u seosku kuću na Krasu, potpuno razočaran, najviše u Sloveniju i Slovence. U dva posljednja intervjua koja je dao Mladini poručio je da su "Slovenci po prvi put u povijesti puni neke većinski niske, pritajene samosvijesti, koja na djeluje fizički odbojno", te “kako su Slovenci uvedeni u njemački model iz 18. stoljeća koji ih čini malim, katoličkim, evropskim narodom, koji je uvijek kriv”. Tako se govori!
Mi Kermaunera, nažalost, nemamo ali imamo pronicljivog Ćimića koji kaže: "Bošnjaci u svojem mentalitetu imaju svojevrstan fatalizam, stanovito prepuštanje sudbini po sistemu "ne daj Bože goreg" i želju da se na miran način raspletu sve konfliktne situacije. To je posebno izraženo kod bosanskih Bošnjaka, hercegovački Bošnjaci su, ipak, malo temperamentniji. Tu je vehabizam dao injekciju odlučnosti u smislu, "evo smo se i mi probudili." I dodaje: "Možda se podsvjesno još razmišlja o muslimanskoj državi, ali najviše zato što Bošnjake vanjske okolnosti i ponašanje Srba i Hrvata tjeraju na to. Nastavi li se proces rastakanja države, takve će tendencije jačati. Mislim da se Bošnjaci podsvjesno plaše muslimanske države jer znaju da je Evropa ne bi mogla podržati."
Dominantni mentaliteti
I eto nas tamo gdje smo otprilike i počeli: Bošnjaci, osim što su izluđeni, jer ih njihovo vjersko vodstvo svojim biltenima iz kojih se svakodnevno izljevaju tone mržnje na sve što nije vlasništvo pijuna iz Gusinja i njegovog šefa iz Visokog, gura u izolaciju, došli su na tačku u kojoj nisu dovršena nacija. Prvo zato jer neznanjem i korupcijom rastaču državu koju smo svi skupa dobili. S druge strane, udaljenost od Evrope uslovljena viznim režimom i ekonomskom stagnacijom ih stalno dovodi u podređen položaj, u kojem je najtačnija definicija mentaliteta nedavno zapažanje mlade sarajevske intelektualke koja tvrdi da je dominantan mentalitet Bošnjaka na nižem nivou, zapravo, potkradanje gazde. Tu je, dakle, i manjak svijesti o tome da gazde više, zapravo, nema te da potkradaju sami sebe, ali za onepismenjene Bošnjake, to je viša matematika.
Drugu vrstu mentaliteta, naizgled više razine, čine bahatost i u osnovi lažna sigurnost u zaštiti onoga što se ratom I poraćem steklo. Nju, uglavnom, baštine koncentrični krugovi oko grupe koju je u amanet ostavio Izetbegović senior. Glavni u njoj su Junior, zatim Vlasnik tornjeva, pa obitelj graditelja "bošnjačkih tržnih" centara i na vrhu Glavni vjerski službenik. Oni prave istrage krmetine u TV serijama, pa malo jedu doručke kod Obame, a malo dijele ordenje islama (u čije ime i s kojim pravom?), a malo oponašaju najrigidnije koncepte kod Srba I Hrvata, malo čiste javne servise. Sve kako im odgovara. A kad smo kod islamskih principa, svaki znanstvenik iz te oblasti će vam potvrditi da je titula reisa inaugurirana od Austro-Ugarske i s izvornim islamskim principima nema nikakve veze. Kao, uostalom, ni ordenje ni silne novotarije kojima se taj svjetonazor pokušava očuvati kao dominantan i nezamjenljiv.
Sijači straha
Oni su trenutno, uglavnom, u ratu sa svima, osim sa svojim podanicima. I država se zato i raspada. Puk, sporo ali sigurno, prije ili kasnije vidi ko je ko i počinje ih mrziti. A oni sada pokušavaju sijati strah. Optužuju za islamofobiju, za fašizam, za reketašenje, ukratko za sve ono čime se sami bave. Vrijeme je da stanu. Ili da ih se zaustavi.
O tom se strahu mora početi govoriti. Jer, i u osobnoj i u obiteljskoj tradiciji islam je uvijek bio nešto lično, nešto što je pomagalo, nešto tiho i blago, a nikako nešto pomodarsko, političko i rigidno. Tu silu i rabijatluk je u Bosnu, čije stanovnike Ćimić uglavnom pravilno karakterizira, donio montanjarski, siledžijski i prijeki duh iz mjesta podno Malesije, kud se prostire granica Albanije s Crnom Gorom, duh noža u slabine, pomiješan s nekom globalnom tlapnjom o kontroli zemlje i neba, svojevrsnom bošnjačkom berluskonizacijom. Taj hajdučki, prijetvorni i zaumni duh danas čuva "našu islamsku zajednicu"!? He, he, stvarno smiješno. Od koga? Od nas samih. Kad bi nas sačuvao od sebe, što je kao što znamo osnovni princip crnogorskog čojstva, bilo bi sasvim dovoljno! Ali neće, i to je ono što će Bošnjake odvesti u dalju regresiju. Jer, vjerske zajednice, unutar svojih zidova trebaju riješiti sve probleme, a ne da s ostatkom svijeta iza novih zidova komuniciraju fetvama i fermanima. Vrijeme je da se kaže: jahali ste dvije decenije, sad sjašite!
Agnostici i Veliki Gazda
Kad sam prije nepunu godinu dana u jednom intervjuu na kontrapitanje sugovornika da li sam ateist, odgovorio da sam prije agnostik, par kolega i prijatelja koji se izjašnjavaju kao ateisti dočekali su to s priličnim podozrenjem. Da, ja mislim da je uz onaj nivo iskustva i znanja koje posjedujem nemoguće dokazati, ali ni osporiti postojanje boga. Sreća pa se s tim stavom u međuvremenu pojavio i novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović, pa to više nije toliki tabu: kad smo već kod mentaliteta gazde, naš svijet još uvijek voli da mu se izvana kaže kakav je i šta je. No, primarni strah koji se javlja kad su u pitanju Bošnjaci je strah od Jednog Gazde, koji se bezobrazno nameće, što medijima, što strankom što spletkama, i već dugo guši sve ostale. Nastavi li se praksa po kojoj se u prve redove za svoje (prljave) interese guraju Majke Srebrenice i Podrinja (i to je društvo kojeg se treba kloniti sve dok ne završi istraga o tome gdje su, zapravo, novci koje je bjesomučno trošila jedna od najodgovornijih osoba), boračke organizacije i tobožnji vjerski autoriteti - Bošnjaci i ne mogu izaći iz začaranog kruga ucijenjene žrtve.
Ovako su dovedeni na ivicu gladi, i na granicu Evrope. I stoje pred ozbiljnom opasnošću da ostanu nekakav priljepak za nju, vjerska grupa kojoj je dobro kad ne ratuje i kad nije sasvim gladna.
I da završimo: prije nekoliko godina, profesor Esad Ćimić je napisao da je proces zaokruživanja bošnjačke nacije kao cjeline završen i da ih više niko neće moći nigdje odgurati. Je li zaboravio da ih najdublje i najdalje mogu odgurati oni koji se danas predstavljaju I hoće nametnuti kao ekskluzivne vođe? I njihovi "utemeljitelji"?
