Iskazi svjedoka odnosili su se na okolnosti u vezi s pogubljenjem 36 civila 29. aprila u Rašidovom Hanu, općina Zvornik i progon bošnjačkog stanovništva s područja Šehera, općina Kalesija, a vještačenjem su predstavljeni rezultati DNK-a analize posmrtnih ostataka žrtava ekshumiranih iz grobnice na spomenutom lokalitetu 16. i 17. marta 2006. godine.
Optuženi Janković tereti se da je 29. aprila na području mjesta Snagovo, općina Zvornik, sudjelovao u ubistvu 36 ljudi. U optužnici se navodi da je zajedno s Radenkom Matićem, komandirom artiljerijske jedinice u Osmacima, i pripadnicima paravojnih formacija zarobio grupu bošnjačkih civila, sproveo je do mjesta Rašidov Han u Snagovu, gdje su pucajući iz automatskih pušaka ubili 36 ljudi a troje ranili. Počinitelji su navodno posuli tijela ubijenih benzinom, prekrili gumama i leševima ubijenih ovaca te zapalili radi prikrivanja zločina.
Svjedokinja Ibrahimović, prijeratna žiteljka Gornje Glumine, opisala je dešavanja koja su prethodila zločinu u Rašidovom Hanu 29. aprila 1992, prisjećajući se kako je istog dana njen brat Ibrahim s još dvojicom amidžića išao na pregovore u zaseok Grbavce, gdje je s mještanima Srbima dogovorena predaja oružja.
Uz spominjanje imena žrtava koje je svjedokinja poznavala, a među kojima su bratova supruga i dvoje bratića, svjedokinja je kazala kako se nakon zločina pričalo o tome kako su počinitelji poznati, ali se nije mogla preciznije izjasniti u tom pogledu.
Svjedok Alibašić je 1992. živio u selu Šeher i poznato mu je kako je u martu te godine na taj lokalitet prebačeno 12 tenkova iz Jastrebarskog kod Bjelovara (Hrvatska).
Oficiri bivše JNA su ih tada, kako navodi svjedok, ubjeđivali kako je to narodna vojska te kako će ih zaštititi u slučaju potrebe.
To je stvorilo konfuziju kod bošnjačkog stanovništva koje je prethodno napustilo područje Šehera, pa se većina vratila svojim kućama, nakon čega su na zahtjev srpskih oružanih formacija predali nešto naoružanja koje su imali (nekoliko lovačkih pušaka i pištolja za koje su imali odobrenje).
Nakon toga, 27. maja 1992. godine je, prema riječima svjedoka, oko 80 ljudi zarobljeno i odvedeno, od kojih su neki ubijeni, među kojima i svjedokov brat Fehim, a drugi su zatočeni u logor.
Svjedoci, međutim, nisu mogli potvrditi identitet optuženog budući da ga ne poznaju.
Dr. Cirhlaž je izjavio kako je od posmrtnih ostataka 22 žrtve ekshumirane iz grobnice u Rašidovom Hanu njih 10 identificirano DNK analizom, a da je za ostala tijela usljed karbonizacije (ugljenisana) nemoguće izvršiti ovu vrstu analize.
Obdukcija je pokazala kako se kod žrtava radi o strijelnim ozljedama, uz napomenu kako to u pojedinim slučajevima nije bilo moguće utvrditi.
Vještak je predočio i nalaz sačinjen u vezi s povredama Muharema i Abdulaha Mujanovića, te potvrdio autentičnost nalaza i mišljenja kojima raspolaže Tužiteljstvo, nakon čega su ovi, kao i drugi materijalni dokazi uloženi u sudski spis.
Nakon izvođenja dodatnih dokaznih prijedloga optužbe i odbrana je najavila saslušanje četiri dodatna svjedoka čime bi dokazni postupak u ovom predmetu trebao biti okončan.
