Između srama i neznanja: Šta mladi u BiH (ne) uče o svom tijelu i seksualnoj edukaciji

Pretrage na internetu, razgovori s vršnjacima i sporadični časovi biologije još uvijek su glavni izvori informacija o odrastanju, odnosima, reproduktivnom zdravlju i kontracepciji. Mladi u Bosni i Hercegovini uglavnom istražuju o njima samostalno jer školski plan i program ne nudi sistemsku seksualnu edukaciju.

Takav informativni deficit, iz nepouzdanih izvora i bez šireg konteksta, otvara prostor za brojne nesporazume. Ali i, ono što je još gore, može prouzrokovati i konkretne posljedice, kao što su povećan rizik od neželjenih trudnoća i polno prenosivih bolesti.

Šta je realnost seksualne edukacije u BiH

U Bosni i Hercegovini, kao i mnogim drugim zemljama u svijetu, pitanje obrazovanja o seksualnosti nije sistemski riješeno niti se smatra dijelom formalnog obrazovanja.

Šta to znači? Tek ponegdje u državi su uvedeni izborni programi. Recimo, u Kantonu Sarajevo je 2013. pokrenut predmet Zdravi životni stilovi (u kojem se uvode teme poput seksualnog zdravlja, AIDS-a, nasilja i rodnih stereotipa). No, takav primjer je izuzetak.

O ljudskom tijelu još uvijek se jedino uči na predmetu biologije. Časovi su fragmentirani, površni i fokusirani na anatomiju, a često zavise od inicijative i senzibiliteta samog nastavnika. Situacija se razlikuje od kantona do kantona, ali u smislu da mladi negdje dobijaju osnovne informacije, a negdje - ni to.

U kompletnoj priči pretjerano ne pomaže ni uloga roditelja, koji također izbjegavaju govoriti o ovoj temi. Često je preskaču pod izlikom da "je još uvijek rano", da "djeca još uvijek nisu zrela" ili iz drugih kulturnih, ali i ličnih tabua. Samim tim što su ovakve informacije često nepotpune pa i netačne, generacije odrastaju neinformisane o važnoj temi, a često se postavlja pitanje i kako se to reflektuje na stvarne životne situacije i cjelokupnu sliku društva.

WHO: "Edukacija kao preventivna mjera"

Temeljni cilj seksualne edukacije je prevencija problema, a ne "naguravanje ideologije", što je jedna od najčešćih predrasuda. U istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) navodi se kako kvalitetni programi seksualnog obrazovanja povećavaju znanje, promovišu odgovorno ponašanje i vode ka smanjenju rizičnih aktivnosti. Također, pomažu izgraditi zdrave i odnose s poštovanjem.

"Visokokvalitetna sveobuhvatna seksualna edukacija (CSE) može odložiti početak seksualne aktivnosti i smanjiti seksualni rizik, uz povećanje upotrebe kontracepcije", ističu iz Svjetske zdravstvene organizacije.

Drugim riječima, zatvoreni i restriktivni pristupi ne odlažu informisanje mladih o ovoj temi. Baš suprotno, potiču ih da skrivaju probleme i potajno istražuju od nepouzdanih izvora. S druge strane, pristup utemeljen na transparentnosti i činjenicama može im pružiti konkretne alate za zaštitu. Jer, na kraju, najveći neprijatelj je neznanje.

Potvrđuju to primjer drugih zemalja. Ondje gdje postoje sistemski obrazovni programi i transparentan pristup često su mnogo niže stope tinejdžerskih trudnoća. Rezultatima se posebno ističe Nizozemska, gdje je sveobuhvatna seksualna edukacija od 2012. obavezna za osnovne i srednje škole. Broj porođaja među tinejdžerkama naglo je opao sa preko 2.500 (2010.) na oko 1.200 godišnje (2020.). Ujedno, stopa abortusa među mladima u ovoj zemlji spada među najniže u Evropi.

Švedska se smatra svojevrsnim pionirom po ovom pitanju. Seksualna edukacija je obavezna još od 1955. godine, a UNESCO i međunarodne organizacije često je navode kao model kvalitetnog sistema. Slijede je Finska, a zatim i Danska. Sve imaju zajedničke karakteristike:

- seksualna edukacija počinje rano, ali prilagođeno uzrastu
- fokus nije samo na seksu, nego i na: emocionalnim odnosima, granicama, pristanku, kontracepciji, bolestima, zdravlju i drugim srodnim temama
- nastavnici prolaze posebnu obuku, a sadržaj je standardizovan na državnom nivou.

Suprotno tome, među državama koje nemaju regulisano pitanje seksualne edukacije su Afganistan, Saudijska Arabija, Iran i Pakistan. No, klasičan primjer restriktivne politike, koja često ima rigorozne posljedice je Rumunija. U ovoj zemlji, pod režimom Nicolaea Ceaușescua (1966–1989) svaka trudnica bila je praktično prisiljena na rađanje. Iz godine u godinu rađale su se ogromne kohorte djece, a nakon zabrane pobačaja, broj poroda se udvostručio. Uslovi života za mlade majke bili su veoma teški, a one u teškim finansijskim uslovima, nemajući drugog izbora, pribjegavale su nesigurnim metodama abortusa.

Prema demografskim istraživanjima, smrtnost trudnica u Rumuniji tada je postala najviša u Evropi - desetak puta veća nego u susjednim zemljama.

Samo nakon što je pobačaj ponovo legaliziran 1989. došlo je do dramatičnog pada tog pokazatelja. Iskustvo Rumunije jasno ukazuje da je zabrana abortusa, bez podrške znanjem i dostupnih usluga, svojevrsni recept za katastrofu. Slično su pokazale i druge studije (npr. u Poljskoj nakon pooštravanja zakona 2020.), da bi svakodnevica bila sigurnija kada bi fokus bio na edukaciji i prevenciji, a ne na kaznama i stigma.

Najčešće predrasude i mitovi

Pri javnim debatama o seksualnoj edukaciji mogu se čuti brojne zablude. Neke od najčešćih izdvojili smo u nastavku.

"Seksualna edukacija navodi djecu da ranije stupaju u seksualne odnose"

Brojna istraživanja na svjetskom nivou demantiraju ovu tvrdnju. WHO, kao i UNICEF, jasno navode da sveobuhvatni programi edukacije ne povećavaju seksualnu aktivnost, niti povećavaju ranije prakticiranje iste. Naprotiv, oni mogu dovesti do odlaganja prvih odnosa. Mladi koji prolaze kvalitetan program rjeđe imaju više seksualnih partnera i češće koriste zaštitu. Informisani su, što znači da se po ovom pitanju ponašaju ozbiljnije i odgovornije. Uporedo to rezultira manjom stopom trudnoća ili polno prenosivih bolesti.

"Mladi ionako sve informacije imaju na internetu, škole ne mogu ništa promijeniti"

Internetske stranice, društvene mreže i razmjenjivanje mišljenja sa vršnjacima mogu biti korisni, ali nikako nisu zamjena za stručnu nastavu. Institucija ombudsmena BiH i UNFPA upozorava da mladi najčešće traže informacije o kontracepciji upravo online, što smatraju razlogom za zabrinutost. Sredstva javnog informisanja često nude brze odgovore bez stručne provjere, nerijetko netačne ili pogrešno protumačene. Obrazovne ustanove i stručno vodstvo je strana koja može ukloniti mitove i pružiti pouzdane podatke prilagođene uzrastu.

"BiH ima nisku stopu tinejdžerskih trudnoća što znači da ova edukacija nije potrebna"

Stopa maloljetničkih poroda u BiH jeste niža nego u mnogim susjednim zemljama, ali to nije zasluga državne politike, nego niza društvenih faktora. Prema istraživanjima, tinejdžeri u BiH u prosjeku kasnije stupaju u seksualni odnos. Međutim, i na tih oko osam-devet trudnoća na 1.000 djevojčica se mogu odnositi brojni problemi kao što su naglo prekinuto školovanje, ekonomska nesigurnost, zdravstveni rizici (trenutak trudnoće u tom životnom dobu nije idealan). Čak i mali rast stope trudnoća predstavlja rizik po mlade živote, kao što potvrđuje i podatak - samo oko 12% opće populacije žena u BiH koristi modernu kontracepciju.

"Seksualna edukacija je strana ideologija, kod nas važe tradicionalne vrijednosti"

Ovaj argument čest je u konzervativnim sredinama, međutim empirija jasno pokazuje da prava i informacije o seksualnosti nisu "zapadnjačka moda", niti protivljenje porodičnim vrijednostima. Naprotiv, u državama sa otvorenim društvenim diskursom o tim temama (poput Skandinavije ili Nizozemske) porodice bolje funkcionišu i bilježe se niže stope nasilja i bolesti povezanih sa seksualnim odnosima. UNFPA zaključuje da je edukacija o pravima i zdravlju seksualnosti ključno sredstvo prevencije - ona širi svijest i povjerenje među mladima, a ne nameće određene obrasce ponašanja.

"Ukoliko se zabrani abortus, neće biti problema"

Ovaj širokoprisutna tvrdnja dodatno ignoriše cijelu istinu. Naime, istraživanja pokazuju da zabrane ili stigmatizacija abortusa rijetko smanjuju broj prekida trudnoće. Čak štaviše, podižu broj nesigurnih zahvata i smrtnih ishoda majki. Upravo to najbolje ilustrira primjer Rumunije. Dok je abortus bio legalan, broj majki koje su nevjenčane ili nasilno rodile bio je nizak, a smrtnost trudnica mala. No, kad je Ceausescu zabranio pobačaje, dogodio se upravo obrat - hiljade žena umrlo je zbog nestručno izvedenih zahvata. Umjesto zabrana i rigoroznih politika svjetske prakse zato sugerišu kombinaciju pravne mogućnosti, dostupnih kontraceptiva i pouzdane edukacije.

Između srama i neznanja

Ako sagledamo sve navedeno, a posebno primjere iz prakse, jasno je da seksualna edukacija nije tema koja treba biti prepuštena slučaju ili svedena na minimum. Ne radi se o ideološkom konceptu, već standardu koji proizilazi iz zdravstvenih i pravnih okvira. U konačnici, ona se tiče i javnog zdravlja. Ono što mladi znaju (ili ne znaju) direktno utječe na njih, njihovo ponašanje, odluke, a zatim i širu sliku zdravstvenog sistema.

Suštinsko pitanje zato se ne vodi na to da li je seksualna edukacija uopšte potrebna, nego koliko je Bosna i Hercegovina spremna poraditi na njenoj implementaciji?

Uspostavljanje kvalitetnih programa za početak podrazumijeva zajednički angažman škola, stručnjaka, roditelja, ali i institucija koje trebaju osigurati jasne smjernice i adekvatne resurse.

U konačnici, uprkos različitim stavovima i dozi skepticizma, činjenica je da je seksualna edukacija jedini pouzdan alat da mladi budu zaštićeni i steknu jedno od osnovnih ljudskih prava - pravo da se pravilno informišu o vlastitom tijelu i zdravlju.

Linija između informisanosti i "srama i neznanja" u ovom slučaju je tanka, a društvo mora odlučiti hoće li čuvati perspektivu svoje djece ignorisanjem ove teme ili tako što će im osigurati da razumiju sebe i donose odgovorne odluke. Sve drugo je, u suštini, odgađanje problema koji već postoji.