Prošle sedmice ostao sam bez dobrog druga. Bio je tih, blag i miran čovjek, drag i skroman, nikada ničim nikoga nije uvrijedio, mirno i dostojanstveno je živio svoj život, a stradao je u, ako se tako smije kazati, u bizarnoj saobraćajnoj nesreći: takve vijesti su obično krajnje bizarne, na početku ih smatrate neistinitim, onda se polako, uz tugu uvjeravate u njih, dok vam negdje ne počne bivati jasno da se više nikada nećete pozdraviti ili vidjeti s nekim koga više nema.
Tada kroz glavu obično prolaze slike zajedničkih trenutaka, školskih dana, izlazaka, ljetovanja i ostaje vječita praznina. Ernest Hemingway, jedan od najznačajnijih američkih pisaca 20. vijeka savršeno je objasnio osjećaj gubljenja dragih ljudi u knjizi "Za kim zvona zvone", gdje je sublimirao iskustvo iz Španskog građanskog rata: "Nijedan čovjek nije ostrvo, on je sam po sebi cjelina. Svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje, ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je neko odnio imanje tvojih prijatelja ili nešto tvoje. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam okružen čovječanstvom, zato nikad ne pitaj za kim zvono zvoni – ono zvoni za tobom."
Ovo za ono
Ne bi, dakle, bilo pogrešno reći da je moj drug pripadnik generacije kojoj nije dozvoljeno da poleti, koja je ugasnula prije nego što je mogla dati i reći sve što je imala. Imali smo dvadeset i koju kad je počeo rat, sad smo već u srednjim četrdesetim i dvije najbolje i najplodnije decenije prošle su nam u borbama: bilo ratnim, bilo egzistencijalnim. Živimo posvuda – u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Centralnoj Africi, Vancouveru, New Jerseyu, Oslu, Londonu i veže nas, uglavnom, neka melanholična crta. Rijetko smo na vlasti, a veliki je procenat uspješnih inženjera, ljekara, menadžera, čak i onih što se bave nepostojanim, umjetničkim zanimanjima.
U osnovi, radi se o pobunjeničkom rodu, kojem nije lako prodati "ovo za ono", i koji je jedna sjajna, opet pokojna prestavnica nešto starije generacije Sonja Savić, nazvala "prvom medijskom generacijom SFRJ". U tom smislu, moja je generacija i poput Hemingwayeve izgubljena, ali u drugom, možda i važnijem smislu, duboko ostvarena.
Pitanje nacionalnog identiteta za većinu je, nekako, bilo ispod časti, u formiranju svojih ličnosti – bez obzira na svo uvažavanje kulture i tradicije iz koje se dolazi – to, uglavnom, nije bilo glavno određujuće pitanje. Prosto rečeno, važnije je bilo koliko si knjiga pročitao i koliko pjesama svog omiljenog benda na engleskom znaš, nego kako se zoveš i imaš li osjećaj nacionalne pripadnosti. To je ispalo pogrešno i naivno, ali negdje duboko postoji satisfakcija da se rijetko ko umrljao balkanskim blatom koje nas je okruživalo. Manje ili više, to su ljudski i intelektualno poštene biografije, bez naslaga balkanskog taloga na njima. Zato, valjda, i smrti teže padaju. Kad ostaješ bez nekog iz generacije, nestaje pravi životni saveznik.
Činjenično korektno
Ko zna zbog čega – a najviše zbog toga što odbijam površne, i u osnovi neokolonijalne poglede na raspad bivše Jugoslavije – dosad sam izbjegavao gledanje filma "Jednom braća". Američka sportska stanica ESPN naručila je za trideset godina svog postojanja trideset dokumentaraca o velikim sportašima u posljednje tri decenije, i jedan od njih je pripao dvojici velikih košarkaša – pokojnom Draženu Petroviću, jednom od najboljih šutera koje je svijet ikad vidio, tragično stradalom u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj 1993. godine. Vlade Divac odigrao je dvadeset i dvije profesionalne sezone, od toga 16 u NBA. Zbroj poena, skokova i asistencija svrstava ga u društvo u koje spadaju samo najveći (Jabbar, Duncan, O'Neal, Garnett i Olajuwon), a radi(lo) se o zaista fantastičnom igraču, o kojem puno zna i neko ko baš i nema široko sportsko znanje.
Dakle, "Jednom braća" je pričao o Draženu i Divcu, dvojici prijatelja koji su zajedno krenuli na veliki put afirmacije u košarkaškom svijetu, da bi njihovo prijateljstvo završilo na Svjetskom prvenstvu u Argentini, kad je Divac zgužvao hrvatsku zastavu.
Mi, koji smo bili njihovih godina, još smo naivno vjerovali da se neće dogoditi ono najgore. I dok su ostali bivši saigrači (Kukoč, Rađa) nastavili kakav – takav kontakt sa Divcem, Dražen, vrlo rezolutan oko rata i napada na svoju domovinu – jednostavno je prekinuo. Tri godine nakon tog detalja, sve je bilo gotovo: 7. juna u saobraćajnoj nesreći blizu Denkendorfa u Njemačkoj, nakon saobraćajke otišao je Dražen Petrović, tada igrač New Jersey Netsa i hrvatske košarkaške reprezentacije, "Mozart među koševima", kako su ga zvali pojedini nadahnuti sportski novinari. Film je, kako sjajno reče Draženov brat Aco, (trener kojem sjajno ide u Cedeviti, mlađem i manje poznatom klubu od Draženove "Cibone") - činjenično korektno napravljen. Dakle, precizno i, uglavnom, efektno. I u jednom trenutku dirljivo. Vlade na kraju dolazi u Zagreb, kod Draženove majke i brata, a onda na grob nosi fotografiju njih dvojice, u zagrljaju poslije pobjede. I kraj. Zatamnjenje.
Ali, uvijek ostaju pitanja. Šta da Dražen tog dana nije poginuo? Šta da moj drug toga dana nije sjeo na motor? Bi li naša generacija da joj je dozvoljeno od ovog regiona napravila prosperitetan dio svijeta, ili smo upravo zato i žrtvovani što nismo htjeli pristati na segregacijski način razmišljanja i određivanja statusa ljudi prema njihovom nacionalnom identitetu? Je li nepravedno to što su prethodne generacije svojih 20 godina trošile na građenje života i kvaliteta, dok su naše dvije najbolje decenije prošle u ratnom grču i poratnom umoru? Postoji li uopće nešto što je moguće nazvati generacijom, ili je to samo utvara po kojoj čovjek vlastite uspomene pretvara u nešto šire i važnije? Ima li smisla danas nastupati s nacionalnog stanovišta i, u osnovi, biti na strani kriminala(ca), ali biti uvjeren i druge uvjeravati da nastupaš kao "intelektualac"? Za mene - ne. Kad su zemlja i narod bili napadnuti, možda je i bilo nekog smisla biti nacionalno "opredmećen", ali danas kad sve puca i stenje pod teretom dugova stvorenih demagogijom, neradom i nacionalizmom – to više nema nikakvog smisla.
Sve to skupa s nivoa "izgubljene" generacije izgleda besmisleno, kao i smrti koje se dese prije nego što su ljudi jedni drugima rekli sve što su imali. Jer, nijedan čovjek nije ostrvo. Ili otok, kako vam bolje pristaje...
Barbarez: Bilo bi nekorektno komentarisati prošlost, držimo se vizije koju imamo
