Ispovjest sarajevskog transeksualca

Naravno, klijenti su znali da sam trans, jer smo tako bile poredane na ulici. Nekad se neki prevari, ali su uglavnom prihvatali – njemu se svidio taj outfit koji je vidio na meni, njega apsolutno ni ne interesuje šta je među nogama jer on meni neće raditi ono što ću ja njemu, razumiješ. Ja sam voljela one koji bi mislili da sam žena, osjećala sam se sigurnijom dok bih radila, jer se u tom momentu on plaši mene, ne ja njega. Znaš, mislim da trans osobe uglavnom uživaju u tome, često imaju osjećaj da moraju biti, da se tako izrazim, drolje. Ne kurve. Meni je to trebalo da bih opstala, da bih imala gdje da spavam i jedem. Ali, bilo je i onih koje su dolazile iz čistog užitka – da oslobode taj nagon u sebi, da dožive to uzbuđenje kada ih neko kao takve pokupi, odvede i ima sa njima seks. Onda to pređe u neku vrstu navike.

Ali je meni Njemačka bila inspirativna u tom pogledu. Znala sam šta sam i šta želim, ali tek kada sam tamo otišla i vidjela te osobe uživo, shvatila sam da od sebe mogu napraviti nešto još bolje. Nakon šest mjeseci provedenih na ulici, prebacila sam se u klub gdje sam radila kao animir dama. Kada sam došla do većeg novca, udružila sam se sa jednom prijateljicom, jedna od najboljih transvestita u Njemačkoj, radila je najbolje performanse. Živjele smo zajedno i radile prostituciju preko novina, bile registrovane, plaćale porez... U Bosnu sam se vratila ...

Nina

Ja sam uvijek osjećala da sam to što jesam. Oblačila sam se drugačije kada sam bila mala, šminkala se... moji prvi izlasci u javnost bili su rođendani ili Nove Godine. I za sve je to bila nekakva šega, osim za mene – za mene sam to bila ja. Uvijek, apsolutno uvijek sam se družila sa curicama. I sama sam izgledala tako kao mala – duža kosa, loknasta, plava ... Osjećala sam da tu pripadam i da je tu moj svijet, a ne sa dečkima. Ali, ja se nisam opterećivala time da se ''prilagodim'' i samim tim nisam opterećivala ni ljude oko sebe. Nisam nikoga lagala, predstavljala sam se onakvom kakva jesam. Do puberteta – kada to već nisam mogla. Počela su šikaniranja u školi, pa sam se nekako trudila da ''to'' malo smanjim, da se ošišam, obratim pažnju na svoj hod, ali uvijek, uvijek sam morala imati neki ženski detalj na sebi. Ja sam jednostavno bila previše nježna i ženstvena - u školi se znalo dešavati da se novi učenik zaljubi u mene, jer ne zna. I svi se smiju, i meni bi bilo smiješno i žao, jer ga onda svi ismijavaju.

Ljudi su me prihvatali i čak i kada su htjeli da me šikaniraju ili osude, povlačili su se. Da li sam ja zračila nekom energijom ili sam se postavljala drugačije, nisam se obazirala na komentare... Stvorila sam neki zid koji mi nije dopustio da padnem u depresiju, da se psihički uništim. I tako je do danas – sve je stvar karaktera, ništa drugo. Samo treba biti jak karakter i znati šta hoćeš.

Imala sam sreću – za razliku od mnogih koji se ovako osjećaju, ja sam sitnije građe, bez problema nosim štikle od 20 cm, ruke mi nisu velike, lice mi prihvata šminku. Nisam nikada htjela da radim operaciju, jedino sam koristila hormone. Uzimanje estrogena je bolno, to 100 mililitara uljanog rastvora, koje treba polako ubrizgavati u tijelo. Peče, boli... isprva sam se pokajala što sam uzela. I onda sam nakon 10 dana osjetila da se oko bradavica sakuplja jedan tvrdi dio koji onda moraš da masiraš kako bi grudi počele da rastu. I generalno, tijelo počne da ti se mijenja – nestaju malje, dobijaš onaj dio oko kukova... U momentu mi se plače, onda mi se smije, onda odjednom dobijem ogroman apetit i samo bih jela, jela, jela ... Imala sam i strašne bolove u karlici jer se razdvaja da bi bila šira. Ali, uzimanje hormona ima i suprotan efekat, jer previše utiče na žlijezdu i treba stalno raditi kontrole koje dugo traju prije nego primiš novu injekciju. Tako da sam sa tim stala.Sada se trudim da održavam liniju.

Ja sam u javnosti „Nina“ osim kada treba da rješavam neke administrativne stvari. Još uvijek nije moguće da pored svoje lične karte imam neki identifikacioni dokument gdje sam takva kakva sam. Međutim, ja i kad izađem na ulicu sa kačketom i u trenerci, izgledam kao umorna mama.

K...c

Uvijek se osjeti da je neko „to“. Prvi put sam naletjela na gej muškarca prije nekih 15- ak godina , vidjela sam ga na fakultetu i on je osjetio da sam i ja u tome. Bojao se da ako stupi u kontakt sa mnom na javnom mjestu, da će svi provaliti šta je i ko je. Tako da sam ja napravila prvi kontakt, mada, vidi – meni uopšte nije bio interesantan seksualni kontakt s njim, jer meni seks sa muškarcem, koji u meni vidi muškarca, nije interesantan. On mora u meni vidjeti ženu da bih ja imala seks s njim. U to vrijeme su se ljudi okupljali po stanovima i na nekim mjestima po gradu, ali to je sve bilo radi seksa na brzaka. Meni je bilo važnije da pričam sa ljudima, da čujem nešto jer se nisam susretala sa osobama poput mene – nisam ih viđala, ni uživo, ni u novinama, na televiziji...

Elem, vremenom sam razvila intuiciju da li treba sa nekim da razgovaram ili ne, da li nekom da odgovorim na flert. Jer, sve počinje flertom, koji u startu prekidam ako vidim da to ta osoba ne zaslužuje; može da izgleda ne znam kako dobro – jednostavno ne želim sebe da povređujem. Ako neko ne prepozna, a počne se nešto dešavati, ja kažem, nikada ne bih zavlačila nekoga. I onda ide uvjeravanje, da, ja sam to i to, jesam li ili nisam operisana, kakve su mi grudi, kako ovo, kako ono. Ide nekim ustaljenim redom.

Ne smeta mi k...c, nema potrebe za operacijom. Mogla bih je i sada uraditi, ali... kao prvo, to ne igra nikakvu ulogu u seksu, to je moja teorija. Sama penetracija je samo šlag na sve ono što joj je prethodilo. Nije važno koliki je, veliki, mali, debeli, srednji ... ta seksualna želja potiče od tvoje seksualnosti, od onoga što ti je u glavi. Ja želim da me muškarci vide kao ženu, odnosno kao ženu sa k.....m, i to je ono što njih interesuje. Bez toga, ja ne bih bila interesantna, bila bih jedna obična žena. A mene rajca da on zna da ja to imam. Ne da ima dodir sa njim, već da zna da ga imam.

Možda da sam imala tu operaciju danas ne bih sjedila ovdje, jer sve osobe za koje ja znam da su imale operaciju danas više nisu među živima, ili su pod drogom. Ne može to psiha da izdrži. Može ako imaš novac da to i dalje kontrolišeš, jer tu je potrebna jedna velika kontrola organizma jer možeš oboljeti - bubrezi, hipofiza, štitna žlijezda…Većina se udeblja i ne liči više ni na šta, a to ni normalna žena ne može lako da podnese. Svaki transvestit ima želju da što duže i što bolje izgleda, što mlađe.

Porodica

Neke stvari sam trpila i prešutila dok se nisam osamostalila. Onda sam svima dala do znanja ko sam. Rekla sam bratu i sestri, naravno, postepeno, ne odjednom. Dosta mi je pomoglo to što je o transeksualnosti počelo više da se govori u javnosti – sjećaš se da je 2000-te pobijedila i Dana Internacional na Evroviziji i to je bio veliki plus za trans ljude. Prvi put je auditorijum vidio jednu takvu osobu u pravom smislu, do tada je viđano neko čudovište, muškarac koji se našminkao kao žena, to je bio neki fetiš, za četiri zida i za seks, ali se nisi mogao predstaviti široj javnosti.

Sestra je prihvatila, bratu je trebalo malo više vremena. Oni su u početku mislili da sam ja gej muškarac, femme dečko koji spava sa drugim muškarcima, što mi je smetalo jer nisam to, a htjela sam da me prihvate onakvu kakva jesam. Polako sam im otvarala „horizonte transeksualnosti“, i pokušavam da to danas uradim i sa njihovom djecom. Velika zasluga moje sestre je u tome što ih je pripremila na neki način. Oni me znaju ovakvu kakva sam, ne dopuštam da me vide u nekom drugom izdanju jer bi to za njih bio šok. Za sada je tako, a onog momenta kada počnu da razmišljaju o seksu, o tome šta je muško, šta žensko, treba ih pustiti da sami stvore sliku o meni. Za sada, mi imamo odnos koji je pun ljubavi ... za sada je lijepo. Ali znam da od onog trenutka kada budu počeli da prave tu razliku muško – žensko, neke stvari će se promijeniti.

Ma, krasno je imati djecu. Divno je, i mislim da jedna gej ili trans osoba može prići djetetu na različite načine. I to je u stvari ono najinteresantnije kod osoba poput mene, što se ljudi uvijek pitaju kakve smo mi to osobe? To je još uvijek neistraženo područje. Ne mogu da se sjetim naziva, ali postoji uzrok svemu tome, medicinski. Definitivno nije psihološka bolest, jer ne nastaje tokom odrastanja, pod nekim spoljašnjim uticajima. Nastalo je pri rođenju – nakon tri mjeseca u majčinoj utrobi hipofiza odradi taj posao. A, hipofiza je žlijezda koja određuje kako ćeš ti razmišljati, bez obzira na to što imaš među nogama.

Priča je objavljena ljubaznošću Udruženja Q Sarajevo, i dio je zbornika radova o seksualnosti ‘Na-strani’.