I sirće je nekada bilo na Vaskršnjem posnom jelovniku

Sirće je korišteno i u narodnoj medicini za "skidanje" povišene tjelesne temperature, tako što bi se "zakuvalo" sa kukuruznim brašnom i privijalo na tabane.

Preko te smjese obavezno je stavljan list od svježeg ili kiselog kupusa, i to je bila narodna medicina.

Starica Milijana Baranaca priča da su domaćini pola litra zejtina kupovali za cijeli Božićni ili Vaskršnji post, i to se moralo rasporediti da ne nestane ako iznenada dođe neki gost, jer jelo mora biti bar malo masno.

Domaćice su pravile puru ili kačamak "na vodi", kuvale krompir u bakračima na verigama na ognjištu, isto kao i kiseli kupus, kriške krompira su se pekle u rerni u šporetu "fijakeru"...

Kada bi seljaka pitali: "Šta jedeš kad postiš", on bi odgovorio: "Ono što ni psi ne gledaju i na šta muve ne padaju". Bila je to pura ili kačamak preliven sokom od iscijeđenog bijelog luka.

Sva čeljad u familiji postila su sve postove, a posljednju sedmicu pred pričest - postili su "na vodi".

Snagu nakon teških poljskih poslova seljacima su davale i "suve voćke" u "mišanama" ili sušarama - osušene šljive "požegače" ili kruške "takiše" i "sarajke".

Milijana Kepić iz sela Bijela je, kako pričaju, bila majstor da od pekmeza od šljiva, koji se, ako šljive rode, obavezno pravio, načini kolačiće.

Oni su se pravili tako što se pekmez, poslije prekuvavanja, stavljao drvenom kašikom na kupusnu lisku i sve se to sušilo na suncu.

Takvi kolači od šljive slagani su u drvene sanduke od nekadašnjeg djevojačkog ruha, a bake su onda kolače dijelile na pravoslavne praznike.

Za Vaskrs su bake danima "potkupljale" jaja ispod kokošaka i čuvale ih na hladnim i tamnim mjestima da bi vaskršnja trpeza bila što bogatija.