I ovaj bajram Hatidža će provesti sama i ne zna hoće li joj ko doći, hoće li joj ko vrata otvoriti.
Nakon 15 godina traganja za istinom Hatidža Mehmedović saznala je gorku istinu. Njena dva sina Almir i Azmir i muž Abdulah su identifikovani i ovog 11. jula ukopani su u Memorijalni centar Potočari.
"Bolna je to istina. Teško je to kad majke Srebrenice i dan-danas obilaze masovne grobnice da bi pronašle kosti svojih najmilijih. Umjesto da čekamo svatove i unučiće, mi hodamo po stratištima. Gorka je to sudbina i svaka majka nastoji da pronađe bar dio skeleta svog sina, da ga dostojno sahrani, da zna gdje je našao konačni smiraj za svoju dušu", kaže Hatidža.
Ona dodaje da je osnovala Udruženje "Srebreničke majke", ne da bi pronašla samo svoju djecu, već i djecu svojih komšija i drugih majki. Ovaj posao će nastaviti da radi i ubuduće. Hatidža je istrajna u borbi za istinu i pravdu. Kad je bila predložena da dobije najviše priznanje "Potočarska povelja", ona je to odbila rekavši da je ono za šta se ona zalaže njena obaveza, a ne rad za dobijanje priznanja.
"Svaka majka treba da sazna istinu i ukopa svoje dijete na primjeren način. Nažalost, sve ide tako sporo i bojim se da mnoge majke neće dočekati taj trenutak. A Hatidža je dočekala taj dan.
"Ne znam kako sam preživjela taj 11. juli 2010. godine. Dok su u mezare spuštali moju djecu i muža osjećala sam se kao da lebdim. Allah mi je, ipak, dao snagu da sve to dostojanstveno izdržim. Tog dana kao da se srušio sav svijet... Kako i ne bi, kad se konačno, poslije toliko godina neizvjesnosti opraštate zauvijek od svojih jedinih... od svojih najmilijih."
Hatidža danima sjedi sama u kući. Uplakana. Kroz suzne oči baci pogled na fotografije svojih sinova. Krajičkom oka ugleda klikere "šestoperce" kojim su se Azmir i Almir igrali oko kuće. Ovi klikeri jedino je opipljivo što je ostalo iza njenih sinova.
Svoju patnju prenijela je, ako se to riječima može opisati, nedavno i Raffiju Gregorianu, prilikom njegove oproštajne posjete dok su stajali pored tri svježe mezara Mehmedovića u Memorijalnom centru Potočari.
"Insistirala sam da svi odgovorni za genocid u Srebrenici moraju pred lice pravde. Rekla sam mu da su blage kazne i za one koji su do sada osuđeni. U Haškom tribunalu, zločinci se nagrađuju, a samim tim patnja majki bude veća. Majke su kažnjene, a zločinci bivaju nagrađeni. Zašto? Ima li pravde? Meni niko ne može vratiti moju djecu, a za mene je vredniji i samo jedan prst moga djeteta nego čitav svijet. Ovakvu sudbinu ne bih nikome poželjela."
I ovaj bajram, Hatidža će dočekati sama. Ovdje u naselju Vidikovac nema blizu komšija, te se plaši da joj nema ko doći, da neće niko otvoriti vrata njene kuće. Stoga je Hatidža još više tužna. Tužan joj je svaki dan ponaosob, naročito svaki 11. juli, kad joj prijatelji dođu na žalost, a poslije toga i Bajram kad joj nema ko doći na radost.
Ako Hatidža više ikada i može biti radosna. Ako u njenoj duši više i ima mjesta za radost i sreću...
