Alija Izetbegović: Na tragu jedne misli

Odvojen od spisateljskog rada, usljed ratnih prilika i državničkih obaveza, Izetbegović je u Rijadu progovorio kao mislilac, što je u suštini i bio. Potvrđuju to i teme bliske autoru "Islama između istoka i zapada"; obrazovanje u kontekstu islamske kulture i civilizacije te komparacija sa zapadnim svijetom i njegovim iskustvima. Teme o kojima su u posljednja dva vijeka pisali brojni islamski pisci i reformatori, i u većini, kako to primjećuje Izetbegović, bili nezadovoljni stanjem koje je u tom pogledu vladalo, pitajući se, s pravom, zašto se sljedbenici islama danas ne pridržavaju česte i veoma jasne zapovjedi svoje vjere o učenju. Ta zapovijest glasi: "Posmatrajte..." i varirana je u Kur'anu u više prilika i na više načina.

"A posmatranje je istinski početak prave nauke", kaže Izetbegović referirajući se na Fourastiea i njegovu "Civilizaciju sutrašnjice". Zašto je to "posmatranje" u muslimanskom svijetu prestalo i kakve su posljedice?
Uzroke "nesretnog i ničim opravdanog procenta nepismenosti u značajnom dijelu muslimanskog svijeta (izvještaj UNESCO-a za 1995. godinu), Izetbegović komparira sa stanjem u Evropi u drugoj polovini 19. vijeka. "I druga poređenja sa zapadnim svijetom su porazna i zabrinjavajuća, što znači da opasno i zastrašujuće mnogo kasnimo", smatra Izetbegović.

Zapad i muslimani

Time dolazimo do neizbježnog pitanja odnosa islamske i zapadnoevropske kulture i civilizacije, i o toj temi ispisane su razne studije i knjige. Tema koja je do samoga kraja zaokupljala Izetbegovića, pisca i mislioca, i koja je razmatrana u značajnom dijelu njegovog opusa.

"Kada je riječ o odnosu islamske i zapadnoevropske kulture i civilizacije, muslimani se nalaze pred izborom u kojem moraju izbjeći dvije krajnosti: apriorno odbijanje civilizacije Zapada i njeno slijepo oponašanje. Oboje je jednako opasno. Ukoliko ne bismo sarađivali, naša nemoć bi se produžila unedogled. Ukoliko bismo tu civilizaciju prihvatili bez selekcije, izgubili bismo svoj identitet i prestali biti ono što jesmo", smatra Izetbegović.

Izetbegović je oprezan prema izrazitoj kritičnosti Muhameda Asada koji u poznatoj knjizi eseja "Islam na raspuću" smatra da bogatstvo Zapada nije duhovnog porijekla, već je njegova stvarna, živa filozofija izražena u "volji za moći radi same moći". Istina je da savremeni zapadnjački filozofi, opisujući megapolise ove civilizacije, ukazuju na opasnost duhovne pustoši i obezličenja, ali je Izetbegović na stajalištu da je relativno tanki sloj zapadnog društva korumpiran i degeneriran. "Civilizacija Zapada je neka vrsta internacionalnog djela, u kojemu su svoj doprinos dali brojni naučnici različitih religija i nacionalnosti. Moć Zapada nije u njegovoj ekonomiji i vojnoj snazi. To je vanjski izgled stvari. Tajni izvor te moći je kritičko mišljenje, koje Evropa baštini još od Bacona a ovaj vjerovatno od Arapa", smatra Izetbegović.

Muslimanski mislioci opravdano upozoravaju na neselektivno oponašanje zapadne kulture. Izetbegović, u tom pogledu, posebno ukazuje na konflikte u onim muslimanskim narodima koji su imali neposredan dodir sa zapadnom civilizacijom čije su unutrašnje podjele na "progresivne" zapadnjake i "umjerene" tradicionaliste, pocjepali muslimansko društvo sa žalosnim i katastrofalnim posljedicima. Izetbegović je i dalje oprezan prema stavovima Muhameda Asada koji smatra da su štetne posljedice ovog oponašanja mnogo veće od materijalne koristi koju ti utjecaji mogu donijeti muslimanima, ali je i sam na tragu misli da upijanje duha zapadnjačke civilizacije kod muslimanskih mladih generacija razvija osjećaj inferiornosti, što uključuje i odbacivanje vlastite kulture.

Prihvatljiva rješenja Izetbegović vidi u Popperovoj ideji "otvorenog društva" koja podrazumijeva slobodno mišljenje, slobodnu razmjenu ideja i Weizsackerovoj ideji "nove evropske renesanse" gdje bi evropsku isključivost zamjenila okrenutost i prema izvanevropskim svjetovima i kulturama, pa i prema islamu, njegovoj kulturi i civilizaciji.
Izetbegović smatra da se muslimani moraju uključiti u ovu utakmicu, ali tek pošto učvrstimo svijest o svom identitetu, ne bacajući u zaborav svoje autentične vrijednosti.

Iskustvo Bosne

Na kraju, Izetbegović je iznio svoje stajalište i o našem, bosanskom iskustvu, potvrđujući da mi već stoljećima participiramo u islamskoj kulturi, u posljednjem stoljeću i u zapadnoevropskoj civilizaciji, te da mnogi smatraju smo jedan od najbrazovanijih muslimanskih naroda.

"Naš susret sa zapadnoevropskom civilizacijom je direktan, svakodnevan i neizbježan. Režimi pod kojima smo živjeli u posljednjih više od stotinu godina, bili su svaki na svoj način - neislamski. I pored neviđenog pustošenja tragova naše islamske kulture, nikada nismo asimilirani, sačuvali smo snažan osjećaj pripadnosti svojoj vjeri i kulturi", istakao je Izetbegović, navodeći razmjere destrukcije islamskih kulturnih i sakralnih objekata tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovine.

"Zaključci su jasni", smatra Izetbegović. "Napadači su htjeli uništiti tragove naše islamske kulture i naše historijsko pamćenje. To je bio njihov cilj."

Izetbegović je obraćanje u Rijadu zaključio sa čvrstim uvjerenjem da nemamo ni razloga ni prava da na budućnost gledamo sa pesimizmom. "Mi u Bosni ne želimo reći da je agresija na nas bila Božija kazna. Bilo je grijeha, neznanja i lutanja, ali i snažne žudnje za slobodom. Bog je tu težnju nagradio. Mi vjerujemo da samo snažni narodi imaju velike kušnje. A snažni su oni narodi koji držeći se moralnih principa, i u najtežim okolnostima ostaju vjerni sebi i istovremeno otvoreni prema svijetu. To je ono što želim svome narodu i što želim muslimanskom svijetu."

Izetbegovićeva misao je stekla značajno poštovanje na Istoku, kako među širokim slojevima društva, tako i među intelektualnom i političkom elitom. Muslimanski lideri poput Tayyipa Erdoğana, Mohameda Mahathira i dr., Izetbegovićevu misao otvoreno stavljaju u svoje progresivne ideje. Obaveza je naša u Bosni i Hercegovini da Izetbegovićeva misao bude više predstavljena u različitim okvirima; naučnim, kulturološkim, umjetničkim. Da budemo i ostanemo svjesni njenoga značaja i da je ispravno razumijemo: kao naslijeđe vrijednog mislioca.