Historičarka Ramiza Smajić: Sjećanje na ZAVNOBiH danas otvara brojna pitanja
Obilježavanje Dana državnosti u BiH u mnogo čemu je paradoksalno. Prije svega ovaj praznik obilježava se samo u većem bh. entitetu, a i oni koji s ponosom ističu njegove vrijednosti zanemaruju brojna važna pitanja koja su zapostavljena a odnose se na državnost BiH.
"Riječ je, dakle o jasno zaokruženom događaju koji se obilježavao i obilježava kao praznik Dana državnosti BiH. Historiju, međutim, ne čine (samo) događaji u svojim aspektima, nego i percepcija i sjećanje na iste. Analitičari već izvjesno vrijeme uočavaju pojačanu aktuelnost tog sjećanja. U kom smislu? Narod je danas prezasićen ustaljenim pričama o ZAVNOBiH-u. Počelo se uočavati da te interpretacije više nisu vjerodostojne. U pitanje su ih dovela upravo sjećanja pojedinaca i zajednica koji su iz tih priča doslovce isključeni", ističe Smajić.
Oni koji daju odgovore i ističu mišljenja o važnosti obilježavanja Dana državnosti neće se uhvatiti u koštac s pitanjima koje su nekada u praktičnom smislu oživljavali i čuvali od zaborava Dan državnosti. Brojna pitanja se nameću, a malo je pravih odgovora.
"Za historičara je oduvijek bilo važnije postaviti pitanje nego dati odgovor, ali 'historija druge generacije' u ovom slučaju otvara pitanja za koja danas ima sve manje spremnosti na odgovor. Nakon najčešćih pitanja poput; Kako pamtimo ZAVNOBiH? Kako razmišljamo o Danu državnosti?, dolaze ona puno teža i za koja sam sigurna da u ovih nekoliko dana obraćanja, tribina, izlaganja, neće biti uopće pomenuta. Naprimjer, ako slavimo Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a kao Dan državnosti, zašto je ukinuta nagrada ZAVNOBiH-a? Nekad ju je dodjeljivala Skupština BiH. Zanimljivo je pitanje ko bi je sada dodijeljivao ako taj Dan državnosti slavi samo jedan entitet? S druge strane, znamo li nabrojati barem deset dobitnika ZAVNOBiH-a? Mislim da bi posebno otkriće bilo nakon ispitivanja javnog mnijenja (bojim se reći i nekih dežurnih imena za intervjuisanje), o tome da li znaju ko je bio, naprimjer Predsjednik ZAVNOBiH-a 1943. godine? Puno je, dakle, pitanja, ali su ona odavno prestala biti samo u fokusu historičara", naglašava naša sagovornica.
Posebno je pitanje odgovornosti prilikom interpretiranja prošlosti. Stječe se dojam da se struka sve manje pita ili ne želi da se osvrće na važne segmente koji su temelji državnosti BiH. Zbog toga smo došli u situaciju da prošlost interpretira svako onako kako mu odgovara, a kompromisa nema ni kada su osnovni postulati u pitanju.
"Mediji i ljudi koji nisu iz struke sada su preuzeli primat, velikim dijelom zato što su im historičari to i dopustili. To je otvorilo put ekstremnim razilaženjima. S jedne strane osjetna je glorifikacija, a sa druge totalna diskreditacija važnosti tog datuma i praznika. Odsustvo interesa za onog koji misli drugačije od nas ili primjetna tendencija da se ne vrši revizija vremenom pogađaju najosjetljivije tačke bića jednog naroda. Paradigmatično može poslužiti mišljenje Nenada Kecmanovića koji smatra da 'u Federaciji BiH insistiraju na obilježavanju 25. novembra, jer sarajevska politika i historiografija imaju generalno problem sa kontinuitetom i bošnjačke nacije i bosanske države, te zato upadaju u brojne kontroverze'. Dakle, njegovim tezama (s izuzetkom onih o većini srpskih rukovodilaca i vijećnika ZAVNOBiH-a) direktno se udara na kontinuitet državnosti, a to u našoj historiografiji nailazi na opći muk. Ima tu jedna zajednička stvar sa onim kad Milorad Ekmečić (dobitnik nagrade ZAVNOBiH-a, takođe) kod imenovanja Bošnjaka za sintetičku naciju (iako nije bio jedini u tome), konstatuje da su 'bosanski muslimani od 1868. do 1995. devet puta mijenjali službeni naziv svog nacionalnog identiteta. Sebe su sami do Berlinskog kongresa 1878. smatrali turskom nacionalnom varijantom, a to stanje po skrivenom osjećanju i danas još traje. Ni u jednom opetovanju ove konstatacije on ne spominje da u većini slučajeva nisu Bošnjaci bili ti koji su sami sebi mijenjali službeni naziv svog nacionalnog identiteta, popularnije rečeno, niko ih nije pitao kako će se zvati", ističe Smajić.
Postavlja se pitanje, šta je rješenje. Šta je to što moramo mijenjati u odnosu prema praznicima ali i prošlosti općenito.
"Jedini izlaz za stručnjake jeste multiperspektivan i slojevit pristup. Naime, identitet današnjih zemalja koje su činile SFRJ je velikim dijelom izgrađen i na sjećanju na Drugi svjetski rat. To sjećanje ima svoju i političku i kulturnu stranu. Svako može da krene od vlastitog iskustva, onog najsitnijeg. Tek tada se može utvrditi da historija nije crno-bijeli svijet događanja. Kroz kulturalno pamćenje grupa osigurava i utvrđuje svoj identitet, a on nije svakodnevan. Kolektivni identiteti su više od svakodnevice i u njihovoj analizi se mora voditi računa. Naša historiografija je mnoge stvari zaobišla. Današnja historiografija, ne samo naša nego i naših susjeda, upravo se suočava sa tim izblijedjelim mjestima. Jedni bi ih najradije sakrili (poput mase intelektualaca koji su doktorirali na elementima preraslih ideologija), dok ih drugi raskopavaju, cijepaju (poput novopečenih nacionalista). Historičaru je, pak, prva obaveza da podsjeća narod na to što bi on zaboravio. Jedna od tih obaveza je da ako držiš do ZAVNOBiH-a, onda moraš znati pomenuti i ljude koji su ga činili, kao i one koji su se trudili da u godinama nakon rata uspore i ospore elemente državnosti bosanskoj zemlji i narodu kroz otezanje dozvola za pokretanje televizije, novina, naučnih institucija i slično. Selekcija sjećanja nije dozvoljena, jer će u tome onda biti jednaki i oni koji, evo, kad je u pitanju praznik, obilježavaju i oni koji ne obilježavaju 25. novembar", zaključuje Smajić.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
