Hapšenje Božidara Vučurevića

Mladić Ratka i Hadžić Gorana,

u Mladića puške u ormaru

Bosiljka ih žena podmazuje

pa sve kaže Ratko mi je mrtav

a na regal drugi pokazuje,

tamo Ratko broji crne dane

inspektore vrbuje sa strane

pa kad jedan ispred njega dođe

"nije ovde" rekne, onda samo prođe,

tako Ratko valjda ne postoji

a Hadžića niko i ne broji.

Da se Tadić Evropi umili,

za Divjaka su ga iskinjili,

a izgubi i Ganić Ejuba,

jugovićka nekad bješe truba,

sad Srbiju u Bruxellesu ne vole,

opet valja izučiti škole.

Nećete li solidarni biti,

k...c će se trošiti krediti,

Steffan Fulle sve za njima viče,

da probude na Zvorniku stražu,

da se pokraj bijele rampe slažu,

da uhvate trebinjskoga cara

kamionskog maga Božidara.

Kren'o Božo u Šabac na piće,

misli opet predsjednikom biće,

za Srbiju on bi život dao,

muslimana i nije zaklao,

valja opet nama živjet' druže,

misli Božo dok ga malo služe,

od njega će napravit' kurbana,

kotarisati Bruxelleskog hajvana,

da i oni sutra lijepo kažu -

jesmo dali oživjeti Dražu,

ne dadosmo generala Ratka,

da se krije, i to vam je patka

nego eto našeg Božidara,

tog pilota pjesničkoga dara,

što za Ravno sitnu knjigu piše:

"kuku selu kojim vojska prođe,

i đevojci koja sama dođe",

filozofa, humanistu pravog

što sačuva katoličku crkvu,

a Trebinjce u Evropu posla,

Bijelić Snješku da mijenjaju mrkvu.

Kuka Božo, u grudi se bije,

šta ga snađe od majčice Srbije,

bolje bješe, prisjeća se Božo

kamionom đubrivo se vuklo,

cvjet'o biznis s Bobanom Matom,

plać'o bi ga danas suhim zlatom,

misli Božo, deseterac piše,

i gdje mene 'vakog zatvoriše,

ko je mog'o isposlovat' više,

u Trebinju ne dirnuše balije,

Srbin više u Slano ne smije,

kuka Božo zatvor odjekuje,

uzeli mu prađedovske gusle

za doručak servirali musle,

oj Tadiću ustaškog si roda,

Božidara velikana proda,

što je na sve vazda spreman bio,

Radovana u grudi je svio,

kren'o bio prema sinjem moru,

popljuvao rodnu Crnu Goru,

i sad mora reći Hrvatima,

šta se ono ispod Srđa klima,

kupili su i staro i mlado,

avione, topove i zolje,

"sagradili" starije i bolje,

misle Srbi neko je budala,

na Božu je, eto, priča spala,

da će tako namirit' račune,

opet biti Orlandu kod čune,

i Bruxellesu, slijepome sultanu

barem malo zaliječiti ranu,

pa izdati Vučurević Boža,

njegova je pojeftina koža.

Nego evo većeg iskušenja,

za buduća neka pokoljenja:

priznaćete da ste prvi tukli,

da ste, brate, bez razloga pukli,

na komšije navalili svoje,

i pljačkali bez reda i boje,

a za Božu, ne lomite granje,

nije mog'o ni spriječiti sranje,

sad na njemu prelomiti kola,

cinično je i krivo do bola,

nego da se Srbija popravi,

da se svoga ludila ostavi,

i razmišljat' svojom glavom krene,

od Dobrice da glavu okrene.

Da Matiju uhvate hajduci,

da nas više i ne zovu Turci,

da se Bosna više ne pohodi,

da se čovjek čovjekom ophodi.

Prosja iskra kroz crnu samicu

i osvijetli Vučurević tamnicu,

ljuto kune Božo bajraktaru,

sve po redu, a i majku staru,

'vako da mi moja starost prođe,

baciše me baš na staro gvožđe,

kune Božo, dok se Tadić smeška,

a Trebinjci i sad prave Snješka.

U naroda pamet jeste kratka,

a ni Bruxelles nije ništa bolji,

stiže Božo, ne dobismo Ratka,

najgorima najbolje po volji.

(Brda iznad Sarajeva, 21. stoljeće, prva polovina)