Hannes Grandits: Elite u BiH nisu očekivali Austro-Ugarsku okupaciju, nadali su se autonomiji
Hannes Grandits, profesor na Univerzitetu u Humboltu autor je knjige "Kraj osmanske vladavine u Bosni. Suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja" i ovogodišnji je učesnik History festa. O tom burnom razdoblju i geopolitičkim interesima govorio je za Klix.ba.
Grandits kaže da ga je za proučavanje teme kraja osmanske vladavine privuklo pitanje kako je Osmansko carstvo izgubilo legitimtet i to što se izgled jugoistočne Evrope nakon Berlinskog kongresa promijenio.
"Vrijeme dešavanja je vrijeme kada se historija jugoistočne Evrope i krajolik nakon odluka Berlinskog kongresa jako promijenio. Mene je zanimalo zašto je nakon 400 godina vladavine Osmanskog carstva, ono izgubilo legitmitet da vlada te kako", kaže Grandits.
Kaže da je našao da treba posmatrati velike promjene u globalnim okolnostima.
O politici Velike Britanije, kaže da je bila važna, ali da se može naučiti da od početka kada je izbila kriza koja je na početku u izgledala lokalna, razvila se u krizu koja se nazivala Velika istočna kriza. Počelo je 1875. ovdje i trajalo nekoliko godina.
"Ako se hoće razumjeti zašto su sve velike sile mijenjale svoju politiku i Velika Britanija, onda se treba razumjeti kako se razvijao taj konflikt. Moja knjiga spaja razvijanje konflikta i kako je taj konflikt stavljen u velike odnose", pojašnjava Grandits.
Kaže kako postoji literatura koja se posebno bavila sa ciljevima i planovima ljudi koji su učestvovali u ustanku. U socijalističkom vremenu je to tumačeno kao socijalna revolucija, a drugo tumačenje je bilo da se radi o nacionalnoj revoluciji.
Grandits kaže kako sa druge strane nije posebno istraživano to što veliki dio stanovništva nije učestvovao u procesima ili su stajali na drugoj strani, tj. očuvanja postojećeg reda i opstanka osmanske vlasti.
"Bili su uključene i revolucionarni i nacionalni elementi, ali rekao bih da su bili od manjeg značaja i treba posmatrati u kontekstu da će se srpska država iz autonomne bila na putu da postane samostalna država. Zbog toga mislim, što je važan doprinos otvaranje čitave priče o kompleksnosti tog razvitka", govori Grandits.
Kako je lokalni ustanak postao evropski problem
Govori kako je ustanak od početka do kraja najviše bio ograničen na područje istočnohercegovačku regiju uz granicu sa Crnom Gorom i državna elita Crne Gore i knjaz Nikola su strahovali da će izgubiti status, posebno nakon što se vojna struja umiješala u gušenje ustanka.
Drugi dio priče su revolucionari iz inostranstva koji su se umiješali kao što su garibaldinci i panslavisti.
Još jedan faktor su desetine hiljada izbjeglica koje je bilo teško vratiti u Bosnu i Hercegovinu te riješiti tu izbjegličku krizu. Na početku je ustanička kriza bila manji problem do uključivanja velikih sila.
"Najzapadniji dio Osmanskog carstva, tj. Bosna i Hercegovina je postala dio većeg pitanja kakav će status Osmansko carstvo imati u budućnosti i zbog toga je kriza imala i tako dugo trajanje", pojašnjjava Grandits.
Grandits kaže kako se nije pitalo za interese i stavove lokalnog stanovništva, ali da to u to vrijeme je bilo obično.
"Ustanak se proširio iz Hercegovine i na Bosnu, ali tu je propao u virjeme Osmansko-srpskog rata 1877. godine. Ustanak i ustaničke struje u vrijeme kada se odlučivalo više nisu postojale, ali je postojalo pitanje povratka izbjeglica, da li će im biti vraćeno vlasništvo, pitanje granice Crne Gore i Osmanskog carstva. Ta pitanja nisu bila riješena ali su bila od centralnog značaja za lokalno stanovništvo. Austro-Ugarska je rekla da će kroz okupaciju riješiti ta pitanja. To nije bilo očekivano za društvene elite u Bosni i Hercegovinu. To je bilo iznenađenje", pojašnjava Grandits.
San Stefanski mirovni sporazum i domaća elita
Rusko-osmanski rat je trajao od proljeća 1877 do januara 1878., glavni front je bio na Kavkazu, na Dunavu i kod Balkanskih planina. U Bosni je osmanska vlast se držala stabilno i zbog toga su elite očekivale da će rješenje iz San Stefanskog mira, a to je autonomija BiH unutar Osmanskog rata, da će to biti rješenje.
Grandits podsjeća da je 1876. i 1877. sazvan prvi osmanski parlament u kojeg su poslani zastupnici iz islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske vjere.
"Ta odluka (iz San Stefanskog sporazuma), smatrana je za rješenje da bi se ostalo pod sultanovom vlasti. Onda kada se to saznalo u februaru 1878. počele su se stvarati institucije kao što su narodna vlada, narodna skupština i za ljude je bilo iznenađenje kada su saznali da će se desiti vojna okupacija (Austro-Ugarske). Rješenje iz San Stefana je za najveći dio društvenih elita i one koji nisu bili u području ustanka značilo kontinuitet. Zbog toga je došlo do suprostavljanja okupaciji", govori Grandits.
Kaže da je u vrijeme eskalacije ustanka to bilo suprostavljanje kontinuitetu Osmanske vlasti, ali da je više ljudi bilo sklono kontinuitetu.
Odnos Velike Britanije
Grandits pojašnjava da su u Velikoj Britaniji tada bile dvije struje. Jedna je bila rusofobna, koja je smatrala daj e sve što je loše za Rusiju dobro za Veliku Britaniju. Druga struja je tražila neku dozu razumijevanja sa Rusijom.
"U Berlinu, nazvanom mirovni kongres jer su velike sile bile na pragu velikog rata jer je Rusija prijetila da bi mogla zauzeti Carigrad što je bila crvena linija. Mobilizovane su britanska i austrougarska vojska. U Berlinu se htio spriječiti rat i revidirati mir iz San Stefana", kaže Grandits.
On ističe kako su za Veliku Britaniju, pitanja kao što su uspostavljanje velike Bugarske pod eventualnom kontrolom Rusije dobila veći značaj od pitanja Bosne i Hercegovine.
"U Berlinu su se velike sile dogovorile da imaju korist na račun Osmanskog carstva. Kako je Austro- Ugarska bila izuzeta osjetili su da kao velika sila ne mogu kongres napustiti praznih ruku. Izgleda retrospektivno čudno, oni su onda dobili saglasnost britanske politike. Ukratko, Velika Britanija je trebala način način razumijevanje sa svim silama, a Bosna i Hercegovina nije bila najveći prioritet", pojasnio je Grandits.
Paralele kasnog 19. stoljeća i trenutnog vremena
Grandits kaže da knjiga govori vremenu kada su geopolitički odnosi se mijenjali. Tako 1875. godine niko nije očekivao da će doći do tako velikih promjena.
"Poslije četiri godine rata i krize je trebalo naći bilo kakvo rješenje za tzv. Istočno pitanje. Raspad Jugoslavije kao posljedica kraja Haldnog rata je isto bio vrijeme gdje su se geopolitički odnosi radikalno promijenili. Znamo da je bilo različitih napora za zaustavljanje rata, da bi zajedno našli rješenje koje je trebalo biti stabilna konstalacija za budućnost", kaže Grandits.
Navodi kako se iz njegove knjige može zaključiti da postoji veza između velikih sila i dešavanja u regionu i da oba faktora korespondiraju. Nije ista situacija, ali je konstalacija takva da se mogu razumjeti lokalni i regionalni geopolitički faktori.
"Historičari ne mogu gledati u budućnost. Mi smo na neki način na prekratnici. Znamo da je situacija sada nije stabilna da postoje različiti putevi u kojima se mogu razvijati globalni odnosi. Kao i u onom vremenu kada se odlučivalo, moguće su različite varijante", kaže Grandits.
Uloga Srbije i Crne Gore u ustanku
Što se tiče pitanja ustanka u Hercegovini, važnije je razumijeti stajalište Crne Gore, ali da smatra da je do sada u historigorafiji bilo pretjerivano sa nacionalnim elementom u ustanku iz 1875. i 1876.
"Mislim da je bosanski ustanak propao unutar Bosne, najkasnije 1877. i da je nacionalni faktor jako pretjeran u dosadašnjoj literaturi bio. Mislim da nacionalni faktor nije bio glavna motivacija, bio je faktor na periferiji dva velika imperijalna interesa", kaže Grandits.
Grandits kaže kako je Srbija bila poražena u srpsko-osmanskom ratu i da su potpuni poraz spriječile velike sile. Srpska vlada je u rusko-osmanski rat ušla u decmebru 1877. kada je sve bilo riješeno.
"Ne smije se pretjerati sa pričom oo srpskom porazu na Berlinskom kongresu. Dobili su srpsku državu sa priznanjem, veliko proširenje teritorije, a veliko proširenje do balkanskih ratova nije bilo realna opcija", kazao je Grandits
Zaključak knjige
Grandits kaže da događaje iz 1875. godine i Berlinski kongres ne treba gledati kao istu stvar jer su se u narednim godinama promijenila geopolitička situacija i odnosi unutar regije.
"Rješenje za novi poredak za Bosnu je samo djelomično bio povezan i objašnjiv sa samim ustankom. Ustanak je na početku bio važan, ali što je duže trajalo i što je postojalo više interesa, bosansko pitanje je postalo samo dio velikog istočnog pitanja", zaključio je Grandits.
