Goldstone, svjedok genocida i grobar OHR-a

Ali, suština, međutim, ostaje da je samo srpsko političko vođstvo imalo jasan plan i jasnu konceptualizaciju sredstava koja treba da budu korištena u iscrtavanju granica nove srpske države (ognjem i mačem, naime) na ruševinama Jugoslavije.

Ali, kada kraticu za izlaz iz krize u kojoj se u posljednje četiri godine nalazi BiH traži u zatvaranju Ureda visokog predstavnika, očito je da je riječ o neinformiranosti. Pakovanje kofera i bezglavi odlazak iz Bosne i Hercegovine međunarodnu zajednicu naprosto ne može amnestirati od odgovornosti koju još uvijek ima prema Bosni i Hercegovini. U ovoj tački odnosa u zemlji i regionu – nikoga ne bi trebala zavarati razmjena floskula i slatkorječivost na relaciji Zagreb-Beograd, naprotiv – bez mehanizma koji bi mogao efikasno, a ako se ukaže potreba i preventivno, odgovoriti na drastično narušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odlazak iz BiH je otvaranje vrata novim sukobima, odnosno nasilju. Transformacija OHR-a je, pritom, prijeko potrebna. Ovakav kakav jeste, Ured visokog predstavnika nadživio je vlastitu svrhu.

"Jugoslavija se raspala zbog ciničnih vođa željnih moći"

Ali, i Goldstone i John Shattuck u članku objavljenom u Boston Globe pate od iste boljke koju pripisuju jugoslavenskim političarima, kada krajnje neodgovorno, pozivaju na povlačenje međunarodnog prisustva iz BiH kao najkraći put do instant pomirenja. Prvo, nekoliko činjenica. Čak i sa ovako velikim međunarodnim prisustvom, policija RS-a tek treba uhapsiti svog prvog osumnjičenog za genocid počinjen u Srebrenici. Međunarodno prisustvo je jedino što Milorada Dodika (ponekad) spriječava da još glasnije i brutalnije i do kraja divljački poriče zločine počinjene nad drugim bh. narodima. Ratko Mladić je još uvijek na slobodi u prijateljskoj i slobodarskoj Srbiji. Ni u jednom, ni u drugom, ni u trećem slučaju, međunarodna zajednica nije smetnja.

Suština je, bojati se, da su i Goldstone i Shattuck dio one škole mišljenja u međunarodnoj zajednici, koja ni poslije dvadeset godina i poslije ogromne ljudske cijene, ne uviđa da je Srbija, ovakva kakva jeste – a tu su se samo sredstva promijenila od Slobodana Miloševića na ovamo – nije dio rješenja, nego dio problema na Balkanu. Srbijansko ponašanje je, međutim, nakon pojave Ive Josipovića u Hrvatskoj od izuzetka postalo norma. Zagreb i Beograd sada zajedno rade na „libanizaciji” Bosne i Hercegovine, kroz daljnju legitimaciju etničkog političkog organizovanja. Ideološka platforma za ovu saradnju je uvjerenje u određenim dijelovima političkih i akademskih elita u dvije prijestonice da su svi problemi u bivšoj Jugoslaviji srpsko-hrvatski problemi i da je rješavanje tih problema jedini način da se na Balkanu osiguran održiv mir.

Odlazak OHR-a iz Bosne i Hercegovine pod ovim okolnostima samo bi pridonio daljnjoj destabilizaciji BiH, odnosno cijelog regiona. Politika kontrolisane nestabilnosti u BiH – tako se naime kaže kad Boris Tadić evropske državnike uvjerava da je strog prema Dodiku – ne može za krajnji rezultat imati stabilan region. Naprotiv, samo stabilna BiH znači stabilan region.