Piše: Asim Bešlija
Nema većeg krivca od nas samih što nam je stanje u zemlji ovako kakvo jeste. Na prošlim opštim izborima dobili smo obećanja, glasali za ta obećanja i na kraju nismo dobili skoro ništa od toga. Uostalom, možete li se sjetiti ičega od obećanja sa prošlih izbora i možete li vidjeti da li se išta od toga ispunilo?
Evo jednog primjera. Vlade su obećale da će stotine hiljada ljudi biti zaposleno u njihovom mandatu, nevažno, 200 ili 500 hiljada ljudi. Cifre su velike i za našu situaciju nerealne za realizaciju u tako kratkom vremenu. No, mi smo glasali i povjerovali tim ljudima da će biti tako kako su obećali. Ali, šta se dešava sada? Stranke koje su nam to obećale pokazale su da, najblaže rečeno, svoja obećanja ne mogu ispuniti, što zbog nesposobnosti kadrova koje imaju što zbog vlastitih velikih apetita za grabljenjem javnih resursa.
I kako je postajalo jasnije kako od priče o zapošljavanju neće biti ništa, teme koje se nameću, pomakle su se od zapošljavanja i onoga od čega se živi, ponovo ka temama od nacionalnog značaja, ugroženosti,mržnje i nemogućnosti zajedničkog života. Ovo dođe kao neka dimna bomba koja sakrije sve ono što nam je u životu uistinu bitno. A, to je da živimo jedan pristojan život i da možemo živjeti od svog rada. Stranke na vlasti, međutim, nisu uspjele u tome.
Stranke evo već godinama nakon rata nisu uspjele napraviti bilo kakav razvojni program koji bi imao smisla i napraviti reforme koje bi pokrenule ekonomski razvoj.
Dakle, nisu uspjele napraviti normalne uvjete za poslovanje i kreiranje novih radnih mjesta od strane domaćih i inozemnih investitora, što je valjda trebao biti neki minimum kako bi se o napretku govorilo.
Međutim, mi, glasači, dopustili smo da nam više od toga šta ćemo jesti i kako ćemo živjeti ponovo postanu bitnija pitanja ko se kako zove i koje je ko religije.Opet i iznova.
I tako će izgleda biti i za ove lokalne izbore. Svi svoje kampanje finansiraju javnim novcem, onim koji mi dajemo za poreze, a oni navodno, sasvim slučajno pred izbore, nama otvaraju neke lokalne puteve, bazene, obnovljene zgrade itd., kao znak izuzetne pažnje za javnu dobrobit. I interesatno je da se završeci svih javnih radova dešavaju upravo pred izbore, što sve skupljeno na jednom mjestu, daje jedan neizbrisiv osjećaj izuzetnog napora i brige.
Sve to u zapećak baci činjenice koje nas uvijek zabole. Da ne možemo slobodno putovati, i da ako možemo putovati, novaca za to nemamo, da nam cijene divljaju a da nema nikakve intervencije vlade da to ublaži i da se nigdje kao kod nas ne dešava da cijene goriva lete u nebo jer vlada na to nema nikakvog utjecaja.
Poljoprivreda je nezaštićena i skoro da ne postoji pa i pored izuzetno plodne zemlje uvozimo svu hranu koju zamisliti možemo. Iako smo zemlja bogata svim izvorima vode, vodu zbog političkih razloga uvozimo, ovisno o tome ko je ko nacije. Milijarde maraka jednostavno odlaze iz naše zemlje. Nemamo nijednu jaku domaću banku.
Dobro plaćene naše političare to, naravno, najmanje interesuje. Hiljade maraka u plaćama oni uzimaju kako bi se bavili maglovitim nacionalnim interesima koji osim te nejasnosti običnim ljudima ne donose ništa novo.
Na kraju, sve se to izgubi u navali otvaranja i presijecanja crvenih vrpci koje će nas opet zasuti i pred ove lokalne izbore. Krivca nema osim nas samih. Mi glasamo i mi biramo. Mi bi valjda trebali i pitati zašto se ne dešavaju stvari koje su nam obećane. Umjesto toga mi smo zadovoljno uvaljeni u stolice ljetnih bašti ili prebacujemo kanale na kablovskoj dok nam život klizi kroz ruke, proveden u nezasluženoj bijedi.
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
