{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Intervju
/
Fra Ivo Marković: Nacionalnim vođama ne treba ravnopravan narod, nego obespravljen i ugrožen

23.11.2017. u 08:00
328
100
Fra Ivo Marković: Nacionalnim vođama ne treba ravnopravan narod, nego obespravljen i ugrožen
328
Fra Ivo Marković: Nacionalnim vođama ne treba ravnopravan narod, nego obespravljen i ugrožen
Fra Ivo Marković (Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba)
Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u razgovoru za Klix.ba govori o presudama Ratku Mladiću, Jadranku Prliću i ostalima, o nacionalnim vođama i vjerskim velikodostojnicima, njihovim politikama, religijama i drugim temama.
Neosporna je širina teorijskog horizonta fra Ive Markovića, a iz nje smo, tek na osnovu nekoliko pitanja, nastojali izvući odgovore koji će secirati bosanskohercegovačku društvenu zbilju, osuditi zločine i zločince, naružiti političke lidere i vjerske velikodostojnike i podijeliti im moralne lekcije.

Gospodine Markoviću, nakon presude bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i uoči pravosnažne presude bivšim liderima Herceg-Bosne Jadranku Prliću i ostalima, strasti su se uzburkale u Bosni i Hercegovini i u regiji, možda više nego ikad u posljednje dvije decenije. Tu situaciju dodatno usložnjava to što među političkim liderima nema glasa razuma (Dodik crta granice, Izetbegović mu "prijeti ratom", Čović priziva Herceg-Bosnu...). Možete li vi pokušati da ih/nas urazumite?

Ne, njih se ne može urazumiti dok su na vlasti, jedino rješenje je smjena, uklanjanje s vlasti i iz politike. Nacionalni političari, bolje reći nacionalistički, žive na vatri i na uzlaznoj spirali sukoba i haosa, na podjeli i razilaženju, na nepovjerenju, strahu, mržnji i pomračenju uma. Obratna spirala pomirenja gasi tu vatru, gradi povjerenje, uzajamno suosjećanje, razumijevanje, dijalog i zbližavanje. U tom trendu mira identitetski političari gube tlo pod nogama, gube energiju na kojoj žive. Bit te politike je u tome što izbjegava politiku kao rješavanje problema, kao uređenje društva i okreće se protiv čovjeka, protiv ljudi, da u njima vidi neprijatelja, smetnju, prijetnju, da ih sotonizira, a svoj narod izludi strahom i mobilizira za odbranu.

Draganu Čoviću ne treba zdrav i ravnopravan hrvatski narod, nego obespravljen i ugrožen, narod koji mrzi svoju zemlju, i sebe, i sve oko sebe. Tako je i s Dodikom i Vučićem. Samo izluđen narod može birati takve ljude kao spasitelje i podržavati politiku kakvu oni vode. Dok su takvi političari na vlasti, tj. u vatri destrukcije, nemoguće ih je promijeniti, urazumiti, najprije ih valja ukloniti s te sotonske moći. U takvoj situaciji užasno je teška misija osvijestiti narod, zaustaviti te negativne trendove koje oni generiraju. Nažalost jedino što pomaže jeste njihova samo-destrukcija koja srozava društvo i njih, a trenutno smo u toj situaciji i to je jedina šansa da se narod patnjom opameti i dođe do odgovarajuće kritičke svijesti i ukloni ih s vlasti. Bit demokratije je da se vlast može promijeniti.

Stara je vijest da su haški osuđenici, uzajamno, sa sve tri strane, imali veoma dobru komunikaciju i saradnju dok su čekali presude u Hagu. Šta je potrebno da narodi, pa i države, naprave takve iskorake?

Te nacionalne političare povezuje činjenica što su slični, isti im je mentalni sklop, samo su na drugoj strani. Ne slažu se samo uznici u Hagu, dobro se slažu i Čović, Dodik i Izetbegović, iako su formalno neprijatelji, fino se druže, najugodnije rješavaju svoje probleme opušteno uz piće po birtijama, jedan drugog spašavaju jer jedan od drugoga žive, jedan drugome nagađaju vatru mržnje od koje žive. U tu trojku vođa ne ubrajam Ivanića koji tu spada po službi člana Predsjedništva. Ivanić koliko-toliko pokušava voditi konstruktivnu politiku saradnje, mira i prosperiteta i izluđeni ga Srbi ne doživljavaju kao svog vođu, nego onog političkog monstruma Dodika.



Bit nacionalističke politike u BiH je podjela teritorija na kojoj će svako svoje pljačkati, Čoviću ne treba ravnopravan hrvatski narod u BiH, nego prćija od Hercegovine gdje cvjeta korupcija da on nesmetano može pljačkati svoj narod. Mi trenutno u BiH 20 godina nakon rata opet imamo rast spirale sukoba umjesto trenda pomirenja. Zato se sav sistem urušava, velika je nezaposlenost, iseljavanje, urušavaju se sistemi zdravstva, penzioni sistem, školstvo, policija, zato što nacionalistički političari ne rješavaju probleme nego žive od sukoba nacija i religija. Samo treba dovesti političare koji će voditi normalnu politiku organizacije društva i tenzije će odmah spasti, strah će se smanjiti na račun povjerenja i saradnje.

Pređimo na vaš teren: koliko su religije, odnosno vjerski velikodostojnici, u svim ovim poslijeratnim godinama doprinijeli trenutnoj situaciji? Kako biste definirali tu spregu između politike i vjere, gotovo preslikanu na sve tri "konstitutivne" strane?!

Religije bi po svojoj misiji trebale biti zajednice vjere koje proizvode odlučujuće važne proizvode za zdravo društvo, a to je svijest, samosvijest, smisao života, odgovornost, socijalizacija, vrednota, povjerenje, vjera u čovjeka, u život i u Boga. Nažalost, naše tradicionalne religije očito nisu na visini svoje misije jer su dopustile da ih nacionalisti upotrebljavaju za svoje mračne ciljeve, zastrašujuće je kada nacionalisti od religija kao zajednica odgovornih ljudi prave krda stihije, kada politički nacionalisti i religijski vođe govore istim jezikom, istim rječnikom iz sličnoga mentalnoga sklopa. U takvom okruženju religije ne mogu biti moralni korektori društva.



Svi znamo, ne može se skriti, da je sva politika u BiH korumpirana, sva građevinska industrija vraća političarima najmanje 10 posto od pogodbe, sve nabavke u zdravstvu, školstvu i sličnim ministarstvima uglavnom su korumpirane, vlast nije u parlamentu nego u strankama, stranke zapošljavaju samo podobne, ne cijeni se kvalitet, nego poltronstvo, čujem da opet u bolnicama raste mito. Naše tradicionalne religije ne mogu u takvom okruženju dići svoj proročki glas, osvijestiti narod, jer su dio sistema, podržavaju ga kao da ga je Bog dao, u njemu se snalaze, traže veze za zaposlenje svojih bližnjih, za upis, za sredstva podrške, i opet će na sljedećim izborima biti glavni oslonac reizboru ovog društvenoga zla. Ne vidim još dostatno kritičke mase u našim tradicionalnim religijama da bi se mogle osloboditi tog nacionalističkog blata koje degradira njihovu misiju.

Šta danas znači biti vjernik?

Vjernik u pravom smislu znači čovjeka predanog Bogu koji ima osobno iskustvo komunikacije s Bogom i vjera prožima sav njegov život i djelovanje. Vjernik za život svoje vjere treba zajednicu ljudi sličnoga iskustva, to je zajednica vjere. Nažalost, prilično je malen postotak takvih dosljednih vjernika, jer u tradicionalnim religijama tu osobnu vjeru najčešće zamjenjuje pripadnost religiji i naciji s vrlo slabim ili nikakvim osobnim životom i svjedočenjem vjere. Tako nastaju nazovivjernici koji idu u crkvu i džamiju da ih ljudi vide, obavljaju razne ritualne formalne radnje koje im daju osjećaj ispravnosti i besprijekornosti, a beskrupulozno pljačkaju, varaju i ubijaju.

Takav je trend trenutno u čitavom svijetu, govorimo o povratku religija bez povratka vjere, jer su religije pogodne za političku manipulaciju, u ime religije pokreću se ratovi, izvode najokrutnije terorističke akcije ubistvima nevinih ljudi. Tužno je kada korumpirani i nevjerodostojni ljudi zauzimaju prava mjesta u bogomoljama, kada se slikaju s religijskim vođama, kada se promoviraju s darovima religijama, a u svakodnevnom životu ne plaćaju radnike, ni poreze, ni zdravstveno, ni penziono osiguranje. Posljedica toga je nevjerodostojnost religija i mnogi istinski vjernici ne mogu živjeti svoju vjeru u takvim nevjerodostojnim zajednicama pa se distanciraju i bježe u oblike privatne religioznosti.

Konfesionalni identiteti bili su ključan faktor u genezi formiranja dominantnih etnonacionalnih kolektiviteta na ovim prostorima. Koliko religija danas uopće kreira stvarnost i utječe na društvenu zbilju?

Naše nacije etnije nastale su iz religija i religija je osnovni sadržaj nacionalnoga identiteta pa je zato lako nacionalnim političarima manipulirati religijom. Dakle, politička manipulacija religijom moćno je političko sredstvo koje oblikuje našu društvenu zbilju. Međutim, drugo je pitanje koliko je vjera kao osobna duhovna snaga produhovljuje ovo naše društvo. Župe, džemati i parohije su zajednice gdje se zapravo događa sav pravi život neke religije. Tu se ljudi sastaju na molitvu, tu se pročišćavaju od nagomilane zloće, ispunjavaju milosnom snagom i vraćaju s nadahnućem vjere u svakodnevni život. Ako religije tako funkcioniraju, onda su blagoslovljeni pokretači zdravih osoba i zdrava društva.

Sa studentima govorništva redovno snimam uzorke propovijedi svećenika, sveštenika i hutbi imama. Iz toga govorništva može se dobro procijeniti koliko su ti vjernički susreti uistinu molitveni, a koliko politički manipulativni i uglavnom su vrlo pozitivni, međutim, kada propovjednik imalo skrene i nacionalni identitet, kada spomene mi Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, nastupa prava katastrofa duha, srozava se molitveno dostojanstvo, raste opijenost strahom, mržnjom, poslije takve molitve ljudi mogu nastaviti samo opijati se. Osobito je srpsko pravoslavlje, svetosavlje, opterećeno nacionalizmom da se često može postaviti pitanje je li to uopće kršćanstvo, no evidentno je da takvih pojava ima i u aktuelnom hrvatskom katoličanstvu i političkom islamu.

Može li se kazati da nema mira među narodima dok ne bude mira među religijama?

Da. Živimo u svijetu u kojem je čovječanstvo došlo do nevjerojatno visoke moći za koju nema moralne snage kontrolirati je pa uništavamo temeljne prirodne uvjete života, proizvodimo nerješive društvene sukobe. Očekuje se da jedino religije mogu proizvesti dostatnu duhovnost da čovječanstvo smogne biti odgovorno ravnati svojom moći, pa su religije pred stalnim izazovom da se otrgnu od političke manipulacije i vrate izvornoj svojoj misiji da budu prije svega ambijenti Božje blizine i mjesta gdje se vjera razvija i živi i odakle onda odozdo, iznutra nadahnjuje sve nivoe ljudskog života. Danas se uistinu događa vrlo pozitivan trend razumijevanja i saradnje među religijama u rješavanju gorućih pitanja našega svijeta i s te strane ima nade da će religije sve manje biti sredstva političke manipulacije i sve više ambijent prave duhovnosti.

Kako biste prokomentarisali prvostepenu presudu bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću izrečenu 22. novembra 2017. godine?

Haški sud je vrlo važan za funkcioniranje pravde kao uvjeta mira unatoč tome što je bio izložen pritiscima s raznih strana. Najveća metodička greška tog suda bila je što je pokušao biti ne sam sud pravde, nego i sredstvo pomirenja pa je time samo pravda degradirana, što nimalo nije pomoglo miru. Naš svijet kao globalni mora imati globalne institucije i zato je vrlo važno imati i poštivati instance kao što je bio Haški sud.



Sada nakon doživotne robije jednom od najvećih zločinaca našega doba Ratku Mladiću, svi će zločinci imati pred sobom prijetnju pravde i uzmak pred svojim zlodjelom. Mislim da je velikosrpska ideologija bila posve spremna izvesti genocid nad Bošnjacima muslimanima i Hrvatima, za taj zločin pripremali su se praktički stoljetnom sotonizacijom muslimana i Hrvata i izveli su ga koliko su mogli. Iskreno mi je žao što genocid nije priznat na cijeloj teritoriji Republike Srpske i u Srpskoj krajini u Hrvatskoj. Morao je biti proglašen genocid u Vukovaru, Prijedoru… ali šta je tu je, mislim da moramo biti zadovljni Haškim tribunalom, podržavati ga i provoditi u život njegove presude.

Žao mi je što politika Herceg-Bosne truje politike Republike Hrvatske i štiti velikosrpski projekt. Republika Srpska je genocidna tvorevina i svaki pokušaj njezine afirmacije u smislu secesije od BiH treba i s hrvatske i bosanske strane gledati kao direktan slučaj izazivanja rata.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u prvostepenoj presudi Jadranka Prlića osudio na 25 godina zatvora, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na 20 godina, Valentina Ćorića na 16 i Berislava Pušića na 10 godina zatvora. Šta očekujete od drugostepene presude 29. novembra?

Ta će presuda biti ne samo presuda toj petorci, nego i aktuelnoj HDZ-herceg-bosanskoj politici u BiH. Ta politika nanijela je neizmjernu štetu svom hrvatskom narodu i državi. Usred našeg nesretnog rata sa zastrašujućom velikosrpskom agresijom sav je svijet bio sućutno na strani Hrvata i Bošnjaka muslimana i podržavao nas. A onda kada su otkriveni ti logori Dretelj i slično, sav se svijet zgrozio nad Hrvatima i upitao se zar i oni žele biti kao velikosrbi i imitirati ih. Slično razočarenje naš svijet je pogodilo izvještajem o bošnjačko-muslimanskim zločinima.

Dugo će vremena proći dok se hrvatski narod i država operu od te sramote. Bilo bi dobro, bez obzira na tu presudu, da hrvatski narod prizna svoje grijehe i ustaštva i komunizma i sličnih zločinačkih ideologija i pokreta i pokaje se. U nas se zaboravlja vrijednost priznanja svoje greške, svoga promašaja i grijeha, svoga pokajanja. To je uvjet za duhovno zdravlje i osobe i naroda. Naši narodi kada slave svoje zločince i zločine su moralni bogalji, sramota dostojna gađenja. Nažalost, još moramo pričekati da naša društva ozdrave i izaberu ljude koji će biti moralno zreli da povedu svoje narode putem kajanja i pročišćenja.

Taj Dodik koji govori da je Mladić heroj srpskog naroda je ljudski i moralni gad kao i svi oni koji od svojih osuđenih zločinaca prave heroje. Sjećam se kada je jednom pokojni Alija Izetbegović javno rekao za nekog svog zločinca Cacu da je heroj i zločinac. To je grozno, ne može zločinac biti heroj. Ako je Tito odgovoran za zločine komunizma, ne može biti heroj i u takvim stvarima ne smije se praviti kompromis. Moralni uzor je Njemačka koja je nakon Drugog svjetskog rata i holokausta priznala svoj zločin, pokajala se i nastojala nadoknaditi štetu i danas je moralno i mirovno vodeća nacija u svijetu koja odskače i u politici, u prihvatanju izbjeglica i u izgradnji mira u svijetu.

Utrošimo jednu "karticu" na izjavu Dragana Čovića. On je protekle sedmice rekao da nije bilo Herceg-Bosne da ne bi bilo ni Hrvata. Kako vi na to gledate?

Da nije bilo Herceg-Bosne i da nije HDZ poveo hrvatski narod tom katastrofalnom politikom pogleda na Bosnu iz političke Hercegovine, danas bi Hrvati doživljavali svu BiH svojom domovinom, ne bi bili šizofreni da žive u BiH, a misle da im je domovina drugdje, ne bi zviždali himni BiH, ne bi iseljavali jer to nije njihova zemlja, svakako bi manje Hrvata izginulo i bilo prognano, da nije bilo Herceg-Bosne danas Hrvati u BiH ne bi imali za vođu jednog Čovića, proizvod udbaškog komunizma, promotora velikosrpskog projekta, danas u Republici Srpskoj i nekim drugim dijelovima BiH Hrvati ne bi bili etnički očišćeni, da nije tog Čovića puno bi se više Hrvata vratilo u Posavinu i svu Republiku Srpsku, da nije bilo Herceg-Bosne ne bi se hrvatski narod stidio presuda Haškoga suda.

Budući da otvoreno kritikujete političke lidere i politike koje oni zastupaju, naročito među hrvatskim narodom, ne mogu a da vas ne pitam: da li zbog toga nailazite na neugodnosti i probleme?

Da, nailazim, nema fizičkih prijetnji, nego podvala i propagande kojom se nastoji degradirati i oblatiti mene kao osobu, kao čovjeka, svećenika i bosanskog franjevca. Evo malo primjera. Prije nekoliko godina gostovao sam na TV Face i taj medij je napravio u izvještaju ružnu podvalu da sam rekao da u BiH nema Hrvata, nego da smo mi samo katolici, a naravno iz snimka se vidi da takvo nešto uopće nisam rekao. Tu podvalu masovno su prenijeli mediji Herceg-Bosne i nakon toga sam ispriku TV Face poslao svim medijima na kojima sam našao tu podvalu. Nisam vidio da je iko objavio tu ispriku i korekciju i evo sada kada susretnem osobito HDZ Hrvate, pitaju me kako sam mogao takvo nešto reći. Gostovao sam 2013. na Nedjeljom u 2 kod A. Stankovića i nakon toga web stranica branitelja Herceg-Bosne objavila je napad na mene s naslovom "Ivo Marković se obrukao u emisiji…". Oni vjerovatno plaćaju ili obnavljaju taj napad tako da redovno kada ukucate na Googleu moje ime, dobijete tu stranicu.

Nedavno sam doživio u svojoj rodnoj župi Brajkovići da je jedan od zastupnika politike HDZ tražio od župnika da ne govorim misu u Brajkovićima. Prošle godine sam sudjelovao u Vitezu na promociji knjige Velimira Valjana o Franjevačkom samostanu u Gučoj Gori i mediji Herceg-Bosne pokrenuli su kampanju preko neke poltronke novinarke da se meni zabrani dolazak u Vitez jer sam izdajica hrvatskog naroda. Naravno da se na takvo nešto uopće ne obazirem, jer takvi napadi više govore o onima koji me napadaju, nego o meni i u propagandi uvijek funkcionira kontraefekt u kojemu se lašcu sve manje vjeruje, a žrtvi se vraća dostojanstvo.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Anketa
Da li se BiH adekvatno i humano odnosi prema migrantima?
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: