Fra Babić: Život u ovom kraju je svakodnevna borba za preživljavanje

Život u ovoj siromašnoj zemlji nije lagan. Loši uvjeti života, jednostavna hrana, crijevne infekcije i malarija koja je tamo neizostavna poput gripe kod nas, ovom misionaru nisu nikada teško padali.

"Ma na sve se čovjek navikne, samo treba imati strpljenja. Još donedavno sam signal za telefon lovio na drvetu, a danas čak imam i internetsku vezu. Jeste da je brzina daleko od one na koju ste vi naviknuti - dakle ne mogu downloadovati filmove, ali imam Facebook i e-mail, mogu komunicirati i doći do informacija, a to je veliki blagoslov. Vi u ostatku svijeta trčite za vremenom, zato Kenijci kažu - vi imate sat, a mi vrijeme", poručio je fra Babić.

Život u zemljanim kućama

Franjevac Miro Babić zaslužan je za uvođenje vodovoda u taj kraj prije nekoliko godina, što je stanovnicima Subkije znatno poboljšalo uvjete života i smanjilo glad. Iako je njegov prvenstveni zadatak prenositi Božiju riječ, on je skupa s drugim misionarima angažovan na poticanju mirnog suživota među 42 plemena u Keniji. Bore se za egzistenciju tamošnjih ljudi te obrazovanje djece i mladih. Na prostoru koji pokriva njihova franjevačka župa živi petnaestak hiljada stanovnika, od kojih su polovina katolici. U životnim stvarima ne gledaju ko je koje vjeroispovijesti i ne prave razliku. Za svaki ljudski život se bore jednako.

"Želja mi je da svaka porodica ima svoj krov nad glavom, a to u afričkim prilikama znači imati zemljanu kuću za čiju izgradnju je potrebno 300 eura. No, iako se ovaj novac čini smiješnim, ovdašnjem stanovništvu jednako je nemoguće doći do te svote, kao i prosječnom stanovniku u zapadnom svijetu kupiti stan za stotinjak hiljada eura. Jedina pomoć za gradnju dolazi nam kroz donacije koje pokušavam sakupiti uglavnom među našim ljudima i kompanijama. Za četrdesetak eura može se kupiti koza, a jedna koza garancija je da porodica neće biti gladna. Nažalost, koza je ipak luksuz za većinu ovdašnjeg stanovništva", kaže fra Babić.

Brinu o odbačenoj djeci

Zbog loših uvjeta života u Africi se rađa znatan postotak djece s fizičkim ili mentalnim invaliditetom, a takva djeca su najčešće odbačena jer su smatrana sramotom. Tu je velika uloga franjevaca misionara, koji su u selu osnovali sirotište Mali dom Svetog Antuna u kojem pružaju utočište napuštenoj djeci s invaliditetom, ali i onoj zdravoj koja su ostala bez roditelja.

"Mogu reći da sva djeca u Malom domu za ove prilike imaju sretno djetinjstvo - omogućavamo im 2-3 obroka dnevno, što se ovdje smatra gotovo luksuzom, i brinemo se da završe osnovnu školu. Od prošle godine preuzeo sam i mjesto upravitelja srednje škole St. Francis, koju pohađa 200 siromašne djece iz ovog kraja. Škola mi je trenutno najveća briga, fizički je gotovo u raspadnutom stanju, a finansijski u kolapsu. Ipak, siguran sam da ćemo se izvući, u afričkoj kulturi nema mjesta za stres", optimističan je fra Babić.

Afrikanci pjevaju "Žute dunje"

U radu Malog doma pomažu mladi ljudi, volonteri iz cijelog svijeta.

"Donedavno su najčešći bili Njemci, a u posljednje vrijeme javlja nam se sve više mladih iz BiH i Hrvatske. Navečer se svi skupa družimo, pjevamo uz vatru i sviramo gitaru. A repertoar pjesama je potpuno šaren, naravno. Jedno je sigurno, odavde se niko nije vratio, a da nije naučio moju omiljenu pjesmu 'Žute dunje'. Znaju je pjevati čak i moja afrička braća", kaže ovaj fratar.

U Donjoj Subkiji, gdje fra. Babić obnaša funkciju gvardijana franjevačkog samostana Gospe od anđela, žive još trojica fratara: župnik Peter Mwangi, brat lajik Florentius te bogoslov Conrad. Sva trojica su Afrikanci, a samo je fra Babić među njima "muzungu” franjevac, kako lokalni stanovnici zovu bijelce.

"Iz naše bosanske franjevačke provincije još je moj subrat Ivica Perić misionar u susjednoj Ruandi. Upravo je on naslijedio fra Vjeku Ćurića, također našeg bosanskog fratra, koji je mučki ubijen tačno prije petnaest godina. Baš se ovih dana spremam na put u Ruandu, gdje ću uz fra Ivicu prisustvovati godišnjici Vjekine smrti. Pomolit ćemo se za njegovu dušu i mir među afričkim plemenima. Ali i za sve nas misionare, posebno na ovom crnom kontinentu koji nam se, koliko god bio opasan i neukrotiv, duboko uvukao pod našu bjelačku kožu", rekao je Babić.

Nema straha ni povratka

Iako su sve afričke zemlje nesigurne, pune kriminala i nikad ne znate šta se može dogoditi, misionar Babić se ne plaši. Misionari, kako kaže, ne razmišljaju o strahu, oni jednostavno žive i dijele sudbinu ljudi među koje su došli.

"Subukiju danas smatram svojim domom, no ne znam koliko ću u njoj još živjeti. U neočekivanosti i prihvaćanju novog i jeste čar misionarskih puteva. Vidjet ćemo kamo će me Bog odvesti. Znam jedino da u njegovom notesu uz moje ime još dugo neće pisati - povratak", rekao je bh. misionar i franjevac Bosne Srebrene Miro Babić.