Foreign Policy: Hrvatska vodi tihi rat u BiH, nastavljaju projekt Tuđman - Milošević političkim sredstvima

Autori tvrde da aktuelno djelovanje hrvatskog političkog vrha u Sarajevu i Zagrebu, uz otvoreno savezništvo s Miloradom Dodikom i secesionističkom politikom Republike Srpske, vodi ka daljoj destabilizaciji zemlje i vraćanju etnonacionalističkih projekata iz 1990-ih.

Teško ćete pronaći zemlju u kojoj se neki nasumični grad srednje veličine na američkom Srednjem zapadu spominje češće od New Yorka, Los Angelesa i Chicaga zajedno – osim ako niste u Bosni, piše Foreign Policy.

Još od novembra 1995. godine, kada je administracija predsjednika Billa Clintona okupila lidere Bosne, Srbije i Hrvatske u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, savezna država Ohio, kako bi pregovarali o okončanju rata protiv Bosne i genocida nad njenim muslimanskim stanovništvom, "Dayton" je postao urezan u kolektivno pamćenje nacije. Za Bosance, Dayton nije samo mjesto – to je sporazum koji je donio mir, ali i opteretio Bosnu manjkavim i disfunkcionalnim političkim sistemom upravljanja koji i danas oblikuje sudbinu zemlje.

U maju ove godine, gotovo tri decenije nakon izvornih mirovnih pregovora, bivši gradonačelnik Daytona i sadašnji američki kongresmen Mike Turner organizirao je konferenciju "Daytonski dijalog" tokom proljetnog zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. Događaj je najavljen kao diskusija usmjerena na budućnost Bosne, američko liderstvo i odnose SAD-a i BiH, ali se tiho pretvorio u pozornicu za nacionalističke poruke iz Hrvatske.

Konferencija se održala u osjetljivom trenutku: Milorad Dodik, moskovski štićenik uz podršku Srbije i trenutni predsjednik entiteta Republika Srpska – jednog od dva entiteta stvorena Daytonskim sporazumom – upravo je započeo svoj najagresivniji napad do sada na sam sporazum. Iako su međunarodni akteri dugo tretirali Dodika kao pogodnu metu za osude, koristeći ga za diplomatsko poentiranje bez stvarnih rezultata za Bosnu, u velikoj mjeri su ignorirali, pa čak i omogućili mnogo koordiniraniju i podmukliju prijetnju koja dolazi od tvrdolinijaških hrvatskih nacionalista iz Hrvatske i BiH. Njihova politička agenda ne samo da potkopava decenije međunarodnih napora i milijarde dolara investiranih u Bosnu, već i predstavlja ozbiljnu i rastuću prijetnju regionalnom miru.

To se najjasnije vidjelo upravo na obilježavanju godišnjice Daytonskog sporazuma. Okupljanje je odzvanjalo ratnom retorikom Hrvatske iz devedesetih. Među zabrinjavajućim porukama bile su i otvorena podrška etničkoj segregaciji u bosanskim školama, revizionistički narativi o ratu i direktno miješanje u unutrašnje stvari BiH, posebno kada je riječ o prijedlozima izmjena izbornog zakona.

Godišnjica Daytonskog sporazuma nije bila izuzetak. Gotovo dvije decenije hrvatski politički vrh sistematski potkopava suverenitet Bosne. Daytonski sporazum predvidio je Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu s dva entiteta: Federaciju BiH, koju pretežno naseljavaju Bošnjaci i Hrvati, i Republiku Srpsku, koju uglavnom čine Srbi. HDZ BiH, bosanskohercegovačka sestrinska stranka vladajućeg HDZ-a Hrvatske i akter u ratu, već dugo služi kao glavno sredstvo Zagreba za politički utjecaj i uplitanje u Bosnu.

Danas, hrvatska politika prema BiH i dalje reflektira neostvarene ratne ambicije – prema planu koji su kreirali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – prema kojem je BiH trebala biti podijeljena u etnički čiste teritorije između Hrvatske i Srbije putem sistematskog protjerivanja i masovnih ubistava ne-Hrvata i ne-Srba. Iako je ovaj plan kasnije Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat, njegova ostavština i dalje živi – samo u drugačijem političkom obliku. Iako je inicijalni plan Tuđmana i Miloševića propao, uspostava RS-a je omogućila bosanskim Srbima široku autonomiju. Umjesto da jača bosansku državu i podrži njen euroatlantski put, Dodik je tu autonomiju iskoristio za neumornu kampanju secesionističke destabilizacije. Ključno je da nivo autonomije koji je Dayton dodijelio RS-u nikada nije bio postignut za Hrvate u BiH.

Danas su hrvatske ambicije evoluirale u novu političku strategiju: nastavak ratnog projekta Tuđman-Milošević političkim sredstvima. A kako su reakcije Zapada na Dodikove poteze postajale sve mlitavije, politika popuštanja njegovim postupcima omogućila je hrvatskim liderima u BiH da kopiraju Dodikove taktike – težeći istim destruktivnim ciljevima političkom subverzijom umjesto silom.

Hrvatska politika fokusirana na BiH

Rastući međunarodni značaj Hrvatske dodatno je pojačao njen politički fokus na Bosnu. Članstvom u EU i NATO-u Zagreb je dobio veću vanjskopolitičku težinu, ali i dodatne resurse koje sada koristi za miješanje u unutrašnja pitanja BiH. U institucijama EU Hrvatska je prikazala navodnu ugroženost bosanskih Hrvata kao ključno pitanje, čineći ga stalnom tačkom dnevnog reda, uključujući i Evropsko vijeće.

Hrvatski zastupnici u Evropskom parlamentu redovno koriste svoje govore kako bi zagovarali dublje etničko prekrajanje izbornog sistema u Bosni, a ne njegovo umanjivanje. Napredak BiH ka EU sve se više uslovljava izbornim reformama koje služe učvršćivanju političkih interesa Zagreba. Čak su i samiti EU i NATO-a iskorišteni za jačanje ovih narativa, čime je demokratska budućnost Bosne potčinjena uskoj, etnonacionalističkoj agendi.

U središtu hrvatske politike u Bosni, koju predvodi HDZ BiH i njegov lider Dragan Čović, nalazi se koncept tzv. "legitimnog predstavljanja". Iako ga nikada nisu jasno definisali ni politički ni pravno, taj koncept se svodi na suštinu etnonacionalističke ideologije: tvrdnju HDZ-a BiH da ima isključivo pravo da definiše ko se računa kao Hrvat i ko ih može predstavljati. Najjasniji izraz toga jeste nedavni prijedlog HDZ-a BiH za izmjenu izbornog zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, kojim bi se efektivno isključili Hrvati koji žive u mješovitim kantonima, dozvoljavajući samo onima u "posebnim teritorijalnim jedinicama" sa hrvatskom većinom – koje dominira HDZ BiH – da glasaju za hrvatskog člana Predsjedništva. Riječ je o otvorenom pokušaju da se etničkim i geografskim isključivanjem kreiraju unaprijed poznati izborni rezultati.

Osim što te teritorijalne jedinice imaju direktnu istorijsku povezanost s ratnim projektom tzv. Herceg-Bosne – kojeg je Haški tribunal proglasio udruženim zločinačkim poduhvatom – ovaj prijedlog uvodi opasan presedan: teritorijalizaciju etnonacionalne ekskluzivnosti. U suštini, prijedlog implicira da samo određene etničke grupe treba da žive ili politički upravljaju određenim dijelovima teritorije. Ovo nije samo prekrajanje izbornih mapa; to je prikriveni pokušaj stvaranja "trećeg entiteta", zasebne političke jedinice sa hrvatskom većinom. Takav potez ne samo da preoblikuje izbornu geografiju BiH, već cementira etničku segregaciju, osnažuje separatističke snage i direktno krši presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), koje zahtijevaju uklanjanje etničke diskriminacije u Bosni.

HDZ BiH i druge veće hrvatske stranke u BiH dosljedno odbijaju predložiti reforme izbornog zakona koje bi bile u skladu s presudama ESLJP-a, iako je, prema Ustavu BiH, međunarodno pravo iznad domaćeg. I HDZ BiH i HDZ Hrvatske otvoreno su se usprotivili tim presudama, nazivajući ih "politički motivisanim i fabrikovanim" – posebno presudi Kovačević protiv Bosne i Hercegovine – jer one dovode u pitanje same temelje etnički podijeljenih izbornih zona i umjesto toga afirmiraju građanski identitet i individualna prava. Nije iznenađujuće da je u toj presudi zaključeno da je politički i izborni sistem BiH, zasnovan na Daytonu, strukturalno diskriminatoran. Sud je zaključio da okvir BiH počiva na zastarjelim principima koji politička prava vežu za etnički identitet i mjesto prebivališta. Sud je eksplicitno pozvao na sveobuhvatnu ustavnu reformu.

Ova presuda je direktno pogodila u srž političke platforme HDZ-a i ugrozila njegovu osnovnu moć. Kao odgovor, hrvatska vlada je, u uskoj koordinaciji s bosanskim Hrvatima, pokrenula agresivnu kampanju za poništavanje presude, uz bezpresedan podršku Ureda visokog predstavnika, koji je dostavio mišljenje u korist HDZ-a. Iako je Veliko vijeće ESLJP-a kasnije poništilo presudu iz proceduralnih razloga, suština njenih zaključaka nikada nije osporena.

Posljedice su jasne: ova odluka dodatno produbljuje jaz između dvije vizije budućnosti BiH. S jedne strane su etnonacionalisti, odlučni u očuvanju disfunkcionalnog statusa quo koji blokira demokratski napredak. S druge strane su građanski reformatori, koji se zalažu za modernizirani ustav usklađen s evropskim standardima ljudskih prava. Bez takve reforme, BiH ne može napredovati ka članstvu u EU i NATO-u.

Glasovi drugačijih na marginama

Nekada nije bilo ovako. Postojalo je vrijeme kada su ključni hrvatski lideri aktivno promovisali konstruktivne odnose s Bosnom. Bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, te bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, zagovarali su ideju da bosanski Hrvati trebaju Sarajevo, a ne Zagreb, smatrati svojim političkim centrom. Njihova vizija evropske budućnosti regiona bila je zasnovana na međusobnom poštovanju, državnom suverenitetu i iskrenom partnerstvu. Ključno je da su tu viziju promovirali bez preduslova ili nacionalističkih kalkulacija, stavljajući stabilnost obje države i šireg regiona iznad uskostranačkih interesa.

Danas su ti glasovi potisnuti na margine. Političke ličnosti koje su se nekada zalagale za građansku saradnju sada su uglavnom nestale iz hrvatskog javnog diskursa. Čak i unutar lijevo orijentisanih stranaka, koje su nekada bile prirodno utočište takvim idejama, retorika se dramatično promijenila. Mnogi s hrvatske ljevice danas sve više usvajaju antagonističke stavove prema Bosni i njenim institucijama.

Upadljiv primjer ovog političkog nazadovanja je sadašnji predsjednik Hrvatske i bivši premijer Zoran Milanović. Prije dvije decenije, Milanović je javno podržavao, pa čak i vodio kampanju za Željka Komšića, progresivnog bosanskog Hrvata koji se protivio etničkoj ekskluzivnosti HDZ-a i zalagao za građanska prava. Danas je Milanović potpuno promijenio kurs. Ne samo da Komšića omalovažava pogrdnim izrazima, već redovno koristi zapaljivu, etnonacionalističku retoriku, često prelazeći u otvoreno rasističke i fašističke tonove, posebno kada govori o Bošnjacima. Među njegovim najzloglasnijim izjavama je ona "prvo sapun, pa parfem", kojom je implicirao da Bošnjaci, prije nego što uopće mogu tražiti građanska prava, prvo trebaju da se "očiste". Milanovićeva transformacija nije samo lična izdaja bivših uvjerenja – ona odražava širi kolaps hrvatskog političkog diskursa o Bosni, koji prijeti da razori decenijama mukotrpno građen mir i regionalnu saradnju.

Ukratko, dani Josipovića, Mesića i Pusić su prošli. Iako Bosanci i dalje osjećaju zahvalnost što je Daytonski sporazum zaustavio rat, on je ujedno postavio zabrinjavajući presedan: legitimizirao je politiku agresije bez odgovornosti. Ta ostavština i danas živi – i u duhu i u slovu Daytonskog ustava.

Danas, u onome što predstavlja najteži napad na ustavni poredak BiH od kraja rata, sadašnji hrvatski lideri u Sarajevu i Zagrebu aktivno pojačavaju tenzije tako što se otvoreno usklađuju s Dodikom i secesionističkom agendom RS-a. Oni koriste najnoviju krizu da bi progurali svoju dugogodišnju nacionalističku težnju – podjelu bosanske države. Dok Dodik ostaje na vlasti, a međunarodna zajednica izbjegava stvarne reforme, HDZ BiH i hrvatski kreatori politike sve su hrabriji u pokušajima da potkopaju političku stabilnost BiH, i to bez ikakvih stvarnih posljedica.

Još alarmantnije, to otkriva jednu dublju, zlokobnu istinu: suverenitet BiH međunarodna zajednica toleriše samo dok funkcioniše kao kondominij između Hrvatske i Srbije – njena nezavisnost je stalno osporavana, podijeljena i zarobljena od strane susjeda. Rezultat je hronična nestabilnost po dizajnu.

Ako međunarodna zajednica nastavi tretirati Bosnu kao sekundarni problem – ili još gore, kao trajnu tampon-zonu između sukobljenih nacionalističkih projekata – efektivno će se odreći svojih poslijeratnih obaveza prema miru, demokratiji i ljudskim pravima. Ono što se danas odvija u BiH nije samo kriza upravljanja, već kontrolisano raspadanje – polagano krunjenje državnosti, zamaskirano proceduralnom diplomatijom i praznim obećanjima o evropskoj integraciji.

Rastuća agresivnost Hrvatske, predstavljena kao briga za bosanske Hrvate, u stvarnosti je strateška kampanja koja pod krinkom legitimnosti promoviše etničku podjelu. Ova kampanja, sve više usklađena s ruskim interesima, ugrožava ne samo suverenitet BiH, već i stabilnost regiona i kredibilitet zapadnih savezništava. Daleko od toga da bude stabilizirajući faktor, Hrvatska postaje nepouzdan partner, čije akcije podrivaju i budućnost Bosne i strateške interese Evrope i Sjedinjenih Država.

Bosni ne trebaju nove linije na starim mapama, niti “posebne teritorijalne jedinice” rođene iz ratnih ambicija. Potrebno joj je potpuno suočavanje s diskriminatornim temeljima Daytonskog sistema i odlučan zaokret ka građanskoj, inkluzivnoj demokratiji, u kojoj državljanstvo, a ne etnička pripadnost, određuje politička prava. Ta transformacija nije samo moguća – ona je neophodna ako Evropa i Sjedinjene Države žele ostati dosljedni vrijednostima koje tvrde da brane.