Prošle sedmice postavila postavila sam na svoj profil na Facebooku neki odlomak iz romana i, među ostalim, javi se jedan virtualni prijatelj koji je napisao da već odavno vjeruje kako sam ja crvena komunjara i da ga nimalo ne bi začudilo da volim Lenjina, možda čak i Tita.
Ja ostala sasvim zapanjena i istog časa mu napišem kako je svima koji me znaju fakat da ja volim sve antifašiste, Tita osobito, i ne vidim šta ima u tome da njemu ili bilo kome smeta. Ne prođe čini mi se više od dvije-tri minute kad stiže njegov komentar kako sam ja opasna pojava, da nisam nacionalno osviještena, da pokušavam one koji se ne sjećaju starog vakta uvjeriti kako nam je bilo bolje i ljepše kad smo bili zajedno i kako bi bilo nužno zabraniti meni da govorim i pišem kako bih prestala trovati ljude.
Odgovorim ja dotičnom liku da mene ne zanima nacionalno otrježnjenje, ni veliki Srbi, veliki Muslimani ni veliki Hrvati, oni prošli, ovi sadašnji i oni budući, da me zanima čovjek i da duboko vjerujem da nam jest bilo neuporedivo bolje dok smo bili zajedno, a da ću njega, koji se javno deklarisao kao moj neprijatelj, brisati sa liste prijatelja...
Prođoše dva dana. Ja gledam u Dnevniku TV Hayata prilog o skupu antifašista u Jajcu... Došlo njih nekoliko stotina, od nejači preko mladih i sredovječnih, do ljudi u dubokoj starosti, učesnika NOR-a i SKOJ-evaca, od Triglava do Đevđelije. A meni se oči, duša, srce, pune ljepotom pomiješanom sa tihim žalom za onim vremenom kad je bratstvo i jedinstvo bilo mnogo više od parole, kad je bilo stil života, kad je bilo posve normalno, kad su meni (a stalno se i uporno laže da je to bilo vrijeme agresivnog ateizma) drugarice iz srednje škole i fakulteta pripremale iftar i umjesto mene virile da vide kad će upaliti kandilji na najbližoj munari...
U srednjoj školi bez izuzetka su sve te cure bile Srpkinje sa Sokoca, iz Rogatice i Kalinovika - Milenija, Spasenija, Zora, Jela... Kako je moja profa patologije na fakultetu Smiljka Tomić u novčaniku nosila moju sliku, kako je Nevenka Šodić, moja pacijentica iz Travnika na lančiću oko vrata, u Srcu Isusovom nosila moju sliku, kako su moje prijateljice Hrvatice, ako bi mi se nešto loše desilo, molile za mene na grobu Petra Barbarića, kako sam išla na iftare u Gazijinu medresu... Sad ima mnogo onih koji kažu da je sve to bila iluzija... Mislim da nije... A čak i da jeste, bilo je divota živjeti u toj iluziji...
I sjetim se da su prije rata samo iz Travnika svakodnevno tri sanitetska vozila išla put Ljubljane, Zagreba i Beograda vozeći teške bolesnike. I ne samo njih, nego i one koji su ih pratili... A danas? Ako je neko i nasmrt bolestan, ako mu bukvalno život zavisi od liječenja u jednom od tih centara, ili će mu obični, mali ljudi sakupiti potreban iznos od svoje crkavice ili će umrijeti... A fraza da je domovina majka, živi i ističe se jasnije i glasnije nego ikad. Koja majka može gledati svoju djecu gladnu, žednu, golu, bosu, bolesnu a da ne učini ništa, još gore, da joj je sasvim svejedno?
Sjetila sam se jednonacionalnih škola i obdaništa, da još nisu podijelili sirotišta, ustanove za mentalno oboljele i zatvore i da sad kad više nije vrijeme agresivnog ateizma ne postim i ne idem na iftare, i još mnogo toga u samo nekoliko minuta koliko je prilog o skupu antifašista trajao tako da ga čestito nisam ni odgledala.
Vidjela sam jednog makantnog gospodina, Duško mu je ime, kako tečno, nadahnuto govori o tome kako smo u vrijeme zajedničke nam države bili prepoznatljivi i rado viđeni ne samo u Evropi nego u cijelom svijetu... A Duškova rečenica za kraj mi je ličila na pjesmu: "Kako smo veliki bili u doba Maršala!"
Na samom kraju priloga jedan, ni dijete ni muškarac, više dijete nego muškarac, iz Donjeg Vakufa, sa titovkom na glavi, sa ručicom u crnoj rukavici stisnutom u pesnicu koju držu uz čelo govori: "SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!"
A ja se sjetih onog bivšeg virtualnog prijatelja i silno poželjeh da je i on gledao prilog i uvjerio se na koliko njih sam ja otrovno djelovala... Još sam se nečega sjetila... Krilaticu koju je izgovorio dječak iz Donjeg Vakufa na Dan državnosti BiH napisao je i dragi prof. Nedžad Ibrahimović na svom Facebook profilu.
