Izborni vjetrovi pušu i trend je pozivanja na izbore: stvar nekako funkcionira tako da nas vlast kinji, muči i pljačka četiri godine, a onda nas nešto malo civilnih institucija i grupa pozove da opet izađemo na izbore. Onda mi izađemo, i stvar opet ispadne katastrofalno: izaberemo manje ili više (presvučene) one koje smo birali zadnjih dvadesetak godina i narednih se četiri godine opet čudimo - poput Hanke Paldum u onom mitskom snimku s početka rata kad pita novinara N. Lončarevića "Nedime, dragi, šta nam ovo rade?" - kako je ta vlast bezobrazna i kako uopće ne misli na svoje građane. A i što bi? Kad su to građani učinili išta da vlast osjeti da im je odgovorna, osim u slučajevima kad treba razbijati prozore zbog boračkih naknada – i to u nečijoj režiji. Nama nije uspio razvoj civilnih institucija i građanskog društva, i to sebi valja priznati. Što prije se uspostavi dijagnoza, prije će se početi liječiti.
Priče u slikama
Na neke od ovih stvari podsjetila je izložba "Strašni Izbori 1990." Milomira Kovačevića Strašnog, postavljena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Ovdje ne treba pisati o Milomiru i njegovom radu, ovaj je bilježnik to činio veliki broj puta, a teško da bi se o ovoj prilici i seriji fotografija pred i poslije prvih demokratskih izbora u BiH mogao napisati bolji i sadržajniji tekst od onoga što su tim povodom napisale koleginica Maja Radević u Slobodnoj Bosni i na otvorenju izložbe kolega Nerzuk Ćurak. Ipak, valja se prisjetiti jedne činjenice, dok pred očima promiču fotografije sa prvih stranačkih okupljanja, grafita koji su duhovito najavljivali apokalipsu, ili noći nakon poraza Jugoslavije od Argentine. Milomirove fotografije su priče, i to one koje direktno vraćaju u vrijeme i vraćaju vrijeme: danas svi puno stariji, otežali od neprilika koje je vrijeme nanijelo, i drugačiji nego na tim crno-bijelim zapisima povijesti, sjećamo se tog vremena prvih plakata, Ante Markovića i devalvacija, sve češćeg nestanka benzina i događanja naroda s nekom vrstom sjete i, dakako, pesimizma.
Ono što je došlo nakon rata plakatima bio je faktički rat u kojem su ljudi pobijeni, žene silovane, u kojem su gorjeli gradovi i kuće i u kojem je, na kraju, "elita postala gora od rulje", kako u svojoj knjizi "Evropska trulež" zapisuje ponajveći živi pisac s ovih prostora, Mirko Kovač. Ono što mi danas živimo je evropska sitnež, reklo bi se, neuspjela i po svemu jadna i otromboljena "država" u kojoj sprega evropske neefikasnosti, američke poluzainteresiranosti (niko ne može biti tako upućen i tako površan kao Amerikanci, reklo bi se!) i domaćeg bahatluka i primitivizma. Gledano s današnje distance, te se poruke nisu bitno promijenile u svih ovih dvadesetak godina: deklarativna zaklinjanja u evropsku BiH, u prava i slobode u pobjedu nad beznađem, u državu za čovjeka i narodno znanje, na isti su način profani i jeftini, i izblijedjeli su i prije nego što su, zapravo, izrečeni. Mjera naše propasti se zato može vidjeti na svakom koraku, a još uvijek nema one snage koja bi nas mogla povući van iz toga.
Berači Pamuka
Jednostavno, obistinilo se ono što je turski nobelovac Orhan Pamuk kazao na dodjeli nagrade Frankfurtskog sajma knjiga. Naša dilema se, tvrdi već sad besmrtni romansijer i politički mislilac, ne sastoji u tome da izaberemo između mira i nacionalizma. Ili jedno ili drugo! Ne može se biti malo trudan ili malo lud, pa su tako priče o "umjerenom" i "dostojanstvenom" nacionalizmu, zapravo, budalaštine. Jer, vjerovati u Evropu nije (bilo) teško nekome ko je poput Pamuka formiran u zapadnom kulturološkom obrascu, čiji je antropološki sistem duboko zasnovan na Bachu, Dostojevskom, Thomasu Mannu ili Mallarmeu. No, sad već postoji veliki broj konzervativnih Turaka, čak i radikalnih islamista, koji Tursku vide kao nedjeljiv dio Evropske unije.
Bosna i Hercegovina nije tako važna kao Turska, a nije ni toliko ista kao što bi Dodik možda volio da jeste, ali ima jednu sličnost. Nema nijednog političara u njoj koji vam se neće zakleti u evropske vrijednosti i želju da Bosna što kraćim putem ode u Evropsku uniju. No, to kao i većina ostalih obećanja zvuči prazno, jer Evropa ne znači zapošljavanje amidžića, daidžića i tetića, korupcijsko-seksualne skandale na univerzitetima, mutljarsko-ćiftinsku politika preprodaje nekretnina koje su bile državno vlasništvo, i kićenje pjevaljki po kafanskim stolovima od para sportskih saveza - nego prije svega uljudno i odgovorno društvo.
Dvije stare gospođe
Ako već mislite da vas tamo trebaju odvesti oni koji su isproducirali gore pobrojani jad - hajde bujrum, ali ne zaboravite da na pred našim vratima, oprezno i skoro sablasno tiho čekaju dvije dame. Jednoj je ime Bijeda i ona će, koliko još zima da zazimi, iskeziti svoje oštre zube na narod(e), koji su naivno povjerovali da će kroz život lakše proći ako ih od optužbi za kriminal "sačuva" to da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Onog trenutka kad to prestane, ako se to ikada desi, više neće biti važno zastupa li nekoga, recimo, u Općini Centar Tarik ili Ljubiša, Vesna ili Besima.
Druga dama za našim vratima se zove Evropa. Ona je stara i umorna, ili kako bi rekao filozofski superstar Slavoj Žižek – "ona je stara k..va koju može j....i ko god hoće". E, ali i takva stara ima svoja pravila, zna kako se do čega dolazi i ima instrumente održavanja statusa quo: njezini činovnici će nas nastaviti uvjeravati da je naša sudbina isključivo u našim rukama, ali neće učiniti mnogo da nas ne izruče u ruke gospođi Bijedi koja nam u ovu jesen pred izbore prijeti kao nikad dosad.
Nijedna od ove dvije dame nije sasvim crna, niti sasvim bijela: možda i treba proći kroz katarzu praznog želuca da bi se shvatilo da nacionalističko busanje ne puni kasu i želudac. Ono služi samo zato da oni koji stoje na plakatima i jedva izgovaraju proste rečenice na TV-spotovima, zapravo, i nikada ne siđu s njih. Većina njih ili jesu ili izgledaju kao estradni pajaci, ali o tome neki drugi put, iako ni ta priča nije ništa manje tužna o ovoj o dvije gospođe i nama.
Šta predviđa zabrana TikToka u SAD-u i koje bi zemlje mogle slijediti taj primjer
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
