Ed Vulliamy: Fudbal je ponovo postao način na koji Bosna svoje noćne more pretvara u najljepše snove

Vulliamy se smatra jednim od najvažnijih stranih novinara koji su dokumentovali rat u Bosni i Hercegovini. Njegova povezanost s BiH posebno je obilježena 1992. godine, kada je zajedno s ekipom britanske televizije ITN među prvima ušao u logore Omarska i Trnopolje kod Prijedora. Njihovi snimci i izvještaji o izgladnjelim zatočenicima obišli su svijet i predstavljali prekretnicu u međunarodnom razumijevanju ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini.

Vulliamy je kasnije svjedočio pred Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u više procesa za ratne zločine.

Njegov tekst prenosimo u cjelosti:

Ove sedmice fudbal je ponovo postao način na koji Bosna svoje noćne more pretvara u najljepše snove. Ovoga puta, možda, u snove koji će se zaista ostvariti.

Ono što se događa u Sjedinjenim Američkim Državama pravo je čudo koje mi tjera suze radosnice na oči. To mi se nije dogodilo često tokom 35 godina koliko pišem o Bosni.

Došlo je vrijeme da ne plačemo, nego da od radosti i ponosa uzvikujemo. Došlo je vrijeme kada ljudi širom planete konačno znaju ko smo. Napokon. I bilo je krajnje vrijeme.

Ono što se događa u Americi nije samo afirmacija Bosne – naše reprezentacije i naših navijača iako to svakako jeste. Nije riječ samo o tome kako su Bosna i Bosanci vratili fudbalu ono najbolje, nakon što su ga nasilje i novac godinama kvarili.

Radi se o tome kako su mlada i sjajna reprezentacija Bosne i Hercegovine, zajedno s dobronamjernim, strastvenim i vedrim navijačima, osvojili srca Amerikanaca i Kanađana, domaćina prvenstva. Gotovo svi moji američki prijatelji, a ima ih mnogo, zaljubili su se u Bosnu i Hercegovinu i njene ljude.

Razgovarao sam i s ljudima koji utakmice prate iz Meksika, a koji žale što i njih nije posjetila bosanska navijačka rijeka. Naši ljudi. Naša braća i sestre. Naše majke i očevi. Lijepe žene i zgodni mladići. Mujo i Suljo. Oni koji žive u domovini, ali i oni iz našeg trećeg najvećeg grada – St. Louisa u američkoj saveznoj državi Missouri, kao i širom dijaspore.

To je dijaspora koju su rat i nasilje rasuli po cijelom svijetu. Ljudi koje su iznevjerili politika i diplomatija, ali koji su nastavili živjeti tiho i dostojanstveno, nikada ne zaboravljajući ono što su prošli. Vrijedno rade kako bi platili račune, otplatili kredit ili kiriju i prehranili svoju djecu.

To je priča svakog imigranta koji se mukotrpnim radom izborio za novi život.

To je zajednica rasuta širom svijeta, gotovo zaboravljena – sve do danas. A danas je Bosna odjednom postala svima omiljena zemlja. Hvala Barbarezovim momcima. Hvala Zmajevima. Hvala Edinu Džeki, simbolu ove reprezentacije i njenom vođi.

Hvala svakom od 26 igrača, od kojih su neki tek izašli iz školskih klupa. Hvala svakom navijaču na stadionima i ispred velikih ekrana.
I hvala jednoj pomalo luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku koja je sada dobila novu verziju.

Prijatelj mi javlja da u jednom baru u Las Vegasu gosti pjevaju:

"Ja sam iz Amerike, vodite me u Bosnu"!

Prije četrnaest godina napisao sam najčitaniji tekst u svojoj novinarskoj karijeri, karijeri koju je Bosna obilježila više nego bilo šta drugo. Tekst je podijelio Edin Džeko, a potom ga je dalje podijelio i Gary Lineker.

Pisao sam o reprezentaciji koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, o Džeki kao nacionalnom heroju, ali i o nečemu mnogo važnijem.

Pisao sam da je fudbalski teren jedino mjesto u Bosni i Hercegovini na kojem multietničnost zaista funkcioniše.

Kako sam tada napisao:

"Ne postoji etnički veto koji bi mogao spriječiti dodavanje hrvatskog stopera Tonija Šunjića kapitenu i vezisti, bosanskom Srbinu Zvjezdanu Misimoviću, a zatim do Edina Džeke, Bošnjaka i najveće zvijezde reprezentacije".

Preživjeli iz Srebrenice Asmir Selimović tada mi je rekao:

"Fudbalski teren je mjesto gdje Bosna zaista postoji. To je jedina iskra nade koja pokazuje ko smo zapravo. Na teren ne možete donijeti sav onaj politički otrov. Za nas je reprezentacija Bosna. Onakva kakva bi Bosna trebala biti, sva tri naroda zajedno".

Ali tekst nije govorio samo o tome.

Govorio je i o tome koliko sve to znači kada znamo kakvu istoriju nosimo.

Podsjetio sam tada na Vedada Ibiševića.

Rođen u Vlasenici, kao dječak je tokom rata izbjegao u St. Louis. Kasnije je igrao za Stuttgart, a upravo je njegov gol protiv Litvanije odveo Bosnu i Hercegovinu na prvo Svjetsko prvenstvo.

"Bio sam mali, ali ne toliko mali", rekao mi je govoreći o ratu.

Prisjećao se kako su mu ubijeni otac i amidža, kako je selo njegovih roditelja spaljeno, te kako je, kao jedan od rijetkih sretnika, uspio autobusom stići do Tuzle, nakon čega je dio puta morao pješačiti pored tijela ubijenih ljudi razbacanih uz cestu.

"Ljudi iz drugih zemalja to ne razumiju", rekao je.

"Za njih je to samo još jedna utakmica i gol koji sam postigao. Ali to nije samo gol. Ljudi koji poznaju mene i moju porodicu osjećaju isto što i ja. To nije samo gol. To je cijela priča".

I svi mi znamo da je to zaista cijela priča. A sada je opet ista priča. Samo što je prošla jedna generacija.

Kerim Alajbegović, koji je postigao gol protiv Katara nakon što je hladnokrvno realizovao penal protiv, po mnogima, najboljeg golmana svijeta Gianluigija Donnarumme, nije bio ni rođen kada sam prvi put gledao Edina Džeku kako postiže gol za Bosnu protiv Turske na prepunom stadionu Koševo, one vrele ljetne večeri 2007. godine.

Ne mogu dva puta napisati istu priču i zato sam godinama pozivao studente novinarstva i druge autore da napišu svojevrsni nastavak. Da razgovaraju sa Sergejom Barbarezom, Kerimom Alajbegovićem i "Messijem iz Milwaukeeja" Esmirom Bajraktarevićem.

Zamislite samo. Vedad Ibišević preživio je pokolj svoje porodice u Vlasenici. Sjajni Esmir Bajraktarević sin je majke koja je preživjela genocid u Srebrenici.

Rođen je u Wisconsinu, pravi američki momak u najljepšem smislu te riječi. Ali igra za domovinu svojih roditelja.

Baš kao što je Edin Džeko svojevremeno odbio da nastupa za Češku ili Njemačku, Bajraktarević je odlučio predstavljati Bosnu i Hercegovinu umjesto zemlje u kojoj je rođen. Izabrao je između dvije pripadnosti.

Kako je sam rekao, svojim prepoznatljivim američkim naglaskom:

"To je zemlja u kojoj su rođeni moji roditelji... Mala je država i svi smo kao jedna porodica. To je najljepši osjećaj."

Da, Esmire. To jeste "cijela priča".

Priča koja se počela odvijati mnogo prije nego što si se rodio.

Priča o najgorem masakru na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, iz kojeg je tvoja majka, neka je Bog čuva, uspjela pobjeći kako bi te rodila u zemlji čiju reprezentaciju danas susrećeš na Svjetskom prvenstvu.

Malo je vjerovatno da je, dok je bježala iz tog pakla, mogla zamisliti ovakav trenutak. Ali izgleda da novinari danas više ne razmišljaju na taj način. Koliko znam, niko nije napisao taj nastavak priče.

Zato ga sada, s velike udaljenosti i uz određenu frustraciju, pokušavam napisati ja.

Asmir Selimović je bio u pravu prije četrnaest godina, a u pravu je i danas.

Dok Milorad Dodik odbija podržati reprezentaciju Bosne i Hercegovine i poziva druge da učine isto, ko postiže prvi pogodak u kvalifikacijama protiv Kanade?

Jovo Lukić. Srbin. Ko je u toj priči svjetlo, a ko mrak? Mladi napadač Universitatee iz Cluja ili moćni, ali uskogrudni političar koji dijeli ljude?

Isto tako, dok gradonačelnik Viteza insistira da se utakmice reprezentacije ne prenose na javnim ekranima, jedan njegov sugrađanin, Hrvat, javno poručuje da ima veliko platno i dovoljno mjesta u svom dvorištu za svakoga ko želi zajedno navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Među onima za koje navija nalazi se i Nikola Katić. Hrvat. Selektor Sergej Barbarez ima oca bosanskog Srbina te majku koja je porijeklom napola Hrvatica, napola Bošnjakinja.

Teško je zamisliti prikladnijeg čovjeka da vodi ovako skladnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Baš kao i 2014. godine, kada je zbog apsurdnog etničkog ustrojstva fudbalskog saveza bilo potrebno provesti reforme kako bi Bosna i Hercegovina ponovo bila primljena u UEFA-u i FIFA-u, reprezentacija je – kako je rekao Asmir Selimović – danas više Bosna nego što je to sama Bosna.

Ona ponižava nacionaliste sa svih strana.

Ahmed Burić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pisaca, pjesnika i muzičara, putujući na koncert Davida Byrnea u Pulu između dvije utakmice, rekao mi je nešto što me duboko pogodilo:

"Nikada nisam mislio da ću reći kako je fudbalska reprezentacija bolji dio ovog društva, ali danas to zaista jeste. U svijetu koji je ostao bez smisla, to znači mnogo. Možda i više nego što sada možemo shvatiti."

Burić zatim daje još jednu važnu opasku o reprezentaciji koju u velikoj mjeri čine djeca dijaspore.

"To su sinovi i kćeri izbjeglica koji su odrasli gledajući kako njihovi roditelji prolaze kroz težak život prve generacije doseljenika. Njihovo samopouzdanje nije narušeno korupcijom i klijentelizmom koji vladaju u domovini. Oni Bosnu vole na jedan apstraktan način. A upravo se to vidi na fudbalskom terenu."

Kako li je tek onima koji sve ovo doživljavaju izbliza?

Među njima je i Mubina van Veen-Isović, nećakinja Safeta Isovića, kralja sevdalinke, nekadašnja počasna konzulica Bosne i Hercegovine u Luksemburgu.

Ona kaže:

"Već po dolasku u Toronto i Los Angeles, a posebno u Seattle, osjećala se posebna emocija u zraku. Kako se približavala utakmica, ta energija je samo rasla."

"Tu emociju osjetili su i ljudi koji su nas samo posmatrali. Osjećaj zajedništva nije postojao samo među navijačima Bosne i Hercegovine, nego i među Amerikancima i pripadnicima brojnih drugih naroda."

"Nakon pobjede protiv Katara sve je eksplodiralo poput vulkana. Ljudi su plakali od sreće i od novorođene nade da dolaze bolji dani, ovdje i sada, pred našim očima."

Damir Šagolj, fotograf dobitnik Pulitzerove nagrade i veliki zaljubljenik u fudbal, ovih dana sa sinom Leonom skuplja svoj prvi Panini album sa sličicama. Istovremeno priprema ovogodišnji festival WARM – War, Art, Reporting, Memory – i priznaje da mu je neobično baviti se ratovima prošlosti i sadašnjosti dok Sarajevo živi u atmosferi kakvu odavno nije osjetilo.

"Cijela ova priča donijela je nevjerovatnu, gotovo ludu količinu pozitivne energije društvu koje je inače potpuno iscrpljeno."

Prisjeća se kako je nedavno otišao u jednu općinsku službu.

"Obično su svi tamo neraspoloženi. Ima jedna službenica zbog koje uzdahneš čim shvatiš da moraš kod nje. Ali sada svi nose dresove reprezentacije, nasmijani su, raspoloženi i ljubazni. Većina ih je malo punija pa su im dresovi pomalo tijesni, što cijelu situaciju čini još simpatičnijom i zabavnijom".

Šagolj smatra da postoji velika razlika između generacije koja je odrasla poslije rata i one koja je rat doživjela.

"Oni su unuci rata, a ne njegova djeca."

"Naše rane još nisu zacijelile. Kod njih postoji lakoća koju mi nikada nismo imali. Manje su opterećeni prošlošću. Mogu zagrliti Srbe, mogu zagrliti jedni druge, jer su prije svega dio jedne predivne ekipe".

Dodaje kako je ovo, s jedne strane, posljednji veliki ples Edina Džeke, ali i početak jedne nove ere.

"Gledamo sjajne osamnaestogodišnjake. Zato ova priča nije samo o kraju jedne generacije, nego i o budućnosti. Upravo je to njena ljepota."

Bosna je mala zemlja. Gotovo veliko selo. Jedna od najstrašnijih posljedica genocida bila je njegova jeziva bliskost, ljudi su poznavali one koji su ih mučili, silovali i ubijali.

Zmajevi su tu bliskost potpuno preokrenuli. Od nečega strašnog pretvorili su je u nešto radosno.

Bosna šalje reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, ali među navijačima uvijek postoji neko ko poznaje djedove, nane, učitelje ili komšije tih igrača.

Moja draga prijateljica Rejhana Hadžić ovog ljeta boravi u Kaknju i poslala mi je poruku neposredno prije utakmice protiv Katara.

Pisala mi je o Ivanu Šunjiću.

"Ne znam jesam li ti ikada rekla, ali Šunjić je iz Kaknja. Njegov djed bio je moj profesor matematike, a njegov amidža Jakša jedan od mojih najboljih prijatelja".

"Jakša je živio u Londonu i, nažalost, prerano preminuo. Fudbal je poznavao kao enciklopediju. Satima smo zajedno gledali utakmice. Znao je svaki rezultat, svaku statistiku."

"Samo pomisli koliko bi danas bio ponosan. Sigurna sam da bi sada bio u Americi i navijao za Ivana."

"To je samo još jedan dokaz koliko je Kakanj poseban."

Zaista jeste. Siguran sam da internet ovih dana vrvi sličnim pričama. Ljudi se prisjećaju porodica, školskih prijatelja, komšija i rođaka igrača.

Rejhana mi je ispričala još nešto.

Šunjićev djed i njegova supruga porijeklom su iz Crne Gore, ali su svoj život izgradili u Kaknju, gdje su im rođena djeca Aleksandra i Jakša.

Njegov otac je bosanski Hrvat iz Kraljeve Sutjeske, jednog od historijski najznačajnijih mjesta u Bosni i Hercegovini, usko povezanog s bosanskim kraljevima i kraljicom Katarinom.

"Sve te različite porodične priče spojile su se u jednom čovjeku koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato je ova priča toliko posebna".

Dana 5. augusta 1992. godine ušao sam u logor Omarska.

Bio je to dan koji mi je promijenio život i zbog kojeg sam, na neki način, zauvijek postao Bosanac.

Od svih zatvorenika samo je jedan čovjek pristao govoriti pred kamerama ITN-a. Sjedio je s tanjirom rijetke čorbe od graha.
Vidljivo preplašen.

Rekao je samo jednu rečenicu:

"Ne želim lagati, ali ne mogu ni govoriti istinu."

Godinama sam se pitao da li ga je upravo ta rečenica spasila ili koštala života. Sve do 2008. godine.

Na jednom skupu solidarnosti koji je organizovao Paddy Ashdown ugledao sam poznato lice. Umalo nisam pao sa stolice. Bio je to Džemal Paratušić. Danas živi sa svojom porodicom u Borehamwoodu, u Velikoj Britaniji.

Njegova kćerka Aldijana upravo se vratila iz Los Angelesa i Seattlea.

"Spava nakon dugog leta", kaže Džemal.

"Jedva čekam da se probudi i da mi ispriča sve što je doživjela."

Nastavlja:

"Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku".

"Ponosni smo na ovu mladu reprezentaciju. Svjetsko prvenstvo ujedinilo je Bosnu. Djecu. Odrasle. Sve".

"Na kratko su se ujedinili Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svi ljudi koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom, kao i generacije Bosanaca i Hercegovaca rođene širom svijeta."

"Ono je povezalo i one koji su ostali i one koji su zbog rata morali otići."

"Da, rat je dio ove priče. Ja sam morao pobjeći iz svoje zemlje i ponovo graditi život u Velikoj Britaniji. Ali, kao i mnogi drugi, Bosnu nikada nisam prestao nositi u srcu."

Džemal kaže da ne voli riječ "dijaspora".

"Više volim reći da smo prognanici."

A onda dodaje:

"Sada svi molimo za isto – dobar rezultat. Ali, bez obzira na ishod, uvijek ćemo biti uz njih."

Za njega je ovo Svjetsko prvenstvo posebno emotivno upravo zato što je njegova kćerka bila među navijačima.

"Gledati svoju kćerku kako s ponosom navija za Bosnu i Hercegovinu ispunjava me neizmjernom srećom. To mi pokazuje da ljubav prema Bosni živi i kroz našu djecu."

U međuvremenu se Aldijana probudila nakon dugog puta.

Njene riječi možda najbolje opisuju ono što se ovih dana događa.

"Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati osjećaj kada vidiš zastavu svoje zemlje na najvećim stadionima svijeta."

"Kada vidiš hiljade ljudi u plavo-žutim bojama kako pjevaju 'U ovom gradu ja nemam nikoga', srce jednostavno eksplodira."

"Ne mogu biti ponosnija na našu reprezentaciju, koja je ujedinila jedan narod kroz ljubav prema sportu."

"Ponosna sam što dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje ljiljana."

"Moja djeca, rođena u Velikoj Britaniji, također se ponosno izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Zahvaljujući ovom Svjetskom prvenstvu cijeli svijet konačno vidi ko smo i kakvi smo zapravo."

Američki prijatelji pričaju mi da se pomalo luckasta pjesma "Take me to Bosnia" već pjeva po barovima širom zemlje.

Možda će je uskoro pjevati i američki navijači na stadionu u San Franciscu.

Naravno da će Amerikanci svim srcem navijati za svoju reprezentaciju.

I tako i treba.

Baš kao što ćemo i mi navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Ali ova utakmica znači mnogo više od samog rezultata.

Ona je odgovor svima koji pokušavaju dokazati da je ovo "Svjetsko prvenstvo Donalda Trumpa".

Ne.

I američki i bosanskohercegovački fudbaleri, zajedno sa svojim navijačima, pokazuju da su fudbal i Svjetsko prvenstvo mnogo veći od bilo kojeg političara.

Mnogo veći od Donalda Trumpa.

Fudbal spaja ono što politika često pokušava podijeliti.

Zato je ova utakmica posebna.

Pomalo je tužno što Bosna i Hercegovina mora igrati upravo protiv domaćina koji su je toliko zavoljeli.

Neko će morati izgubiti.

Ali, kako kaže Džemal Paratušić:

"Sve što se odavde dogodi za nas je bonus."

Bez obzira na rezultat, samo prisustvo Bosne i Hercegovine u San Franciscu predstavlja pobjedu.

To je najbolji dokaz da fudbal može biti metafora svega onoga najboljeg što ljudi nose u sebi.

To je potvrda da jedna mala zemlja, makar na trenutak, može biti ujedinjena.

Da grupa izuzetnih mladih ljudi, uz podršku navijača na stadionima i širom svijeta, može osvojiti srca miliona.

I da je Bosna i Hercegovina, napokon, postala zemlja kojoj se mnogi iskreno dive.