Stavovi vjerskih zajednica
1

Doniranje organa je human čin i vrhunsko djelo ljubavi

Piše: Nedžad Jamaković
Potpisivanje donorskih kartica sve popularnije u našoj zemlji (Foto: Arhiv/Sarajevo-x.com)
Potpisivanje donorskih kartica sve popularnije u našoj zemlji (Foto: Arhiv/Sarajevo-x.com)
Sve više se i u našoj zemlji govori o doniranju organa, kako živih donora, tako i poslije smrti. Riječ je o humanom i velikom činu, koji podržavaju sve monoteističke religije, uz određene uvjete i ograničenja. Kakvi su religijski aspekti kada je riječ o doniranju organa?

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Enes Ljevaković ističe da je u islamu u načelu doniranje organa human čin, bilo da se radi o živom donoru, ili pristanku na doniranje organa nakon smrti, uz, naravno, određena pravila.

"Kod živog donora mora se voditi računa o tome da on ne bude oštećen, odnosno ne mogu mu se uzeti vitalni organi bez kojih ne bi mogao nastaviti život. Kada je riječ o uzimanju organa nakon smrti, neophodno je da čovjek za života da svoj pristanak, inače bi to bila jedna vrsta otimačine, što, dakako, ne bi bilo dozvoljeno. U nekim zemljama imate takve zakone da se uzimaju organi nakon smrti čovjeka i bez njegovog pristanka, a islam to ne dopušta", kaže Ljevaković za Sarajevo-x.com.

Identitet čovjeka ne smije biti ugrožen

Dodaje kako se ne mogu donirati reproduktivni organi, jer je time ugrožen identitet čovjeka, ali ni tzv. vanjski organi kao što su ruka, noga, uho, ili nos, čak ni nakon smrti, budući da islam ne dozvoljava skrnavljenje izgleda mejta na taj način. Ljevaković ističe i da kod doniranja organa strogo treba voditi računa da ne dođe do zloupotrebe, odnosno ugovora komercijalne prirode, budući da je organe dopušteno dati samo za spašavanje života ili pomoć drugome.

Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Velimir Valjan za Sarajevo-x.com je rekao da je i papa Ivan Pavao II rekao kako ništa što bi moglo koristiti drugome ne bi trebalo pokopati. "Doniranje organa, bilo za života ili nakon smrti, je vrhunsko djelo ljubavi i herojski čin. Mi nismo svi pozvani na činjenje herojskih, već normalnih djela, ali one koji učine taj herojski čin svakako treba cijeniti", istakao je Valjan.

"Ako čovjek za života nije dao pristanak za doniranje organa nakon smrti, to umjesto njega, prema stavu katoličke crkve i katoličkom moralu, mogu učiniti članovi najuže porodice. Kada je riječ o živim donorima, osoba mora biti obaviještena da se ipak time sakati, a mogu dati samo organe koji im nisu neophodni za normalan život. Spolne organe nije dozvoljeno davati, jer se time krnji identitet čovjeka", dodaje Valjan.

Navodi i kako osoba koja prima organe mora biti obaviještena o procesu i biti svjesna da njen organizam možda i neće prihvatiti organ. Posebno to treba biti slučaj kod heterolognog presađivanja organa, sa drugih živih bića, odnosno sa životinja na čovjeka. "Tu je, što se tiče stava katoličke crkve i katoličkog morala, dozvoljeno presađivanje svih funkcionalnih organa koji neće ugroziti identitet čovjeka. Nije naprimjer dozvoljeno presađivanje životinjskog mozga ili spolnih organa. Suština je u katoličkoj vjeri, dakle, u tome da je doniranje i presađivanje organa dozvoljeno samo ako nije ugrožen život donora, odnosno ako to neće ugroziti identitet čovjeka", naglašava naš sagovornik.

Iste stavove kao i katolička crkva u vezi s ovim pitanjem ima i pravoslavna crkva, potvrdio je za naš portal sekretar Mitropolije dabrobosanske u Sarajevu Mitar Tanasić.

Ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga

"To je nadasve human gest i pravoslavna crkva ga blagosilja, jer je takvo nešto manifest najveće zapovijedi Božije, a to je 'ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga'. Baš kao u katoličkoj vjeri i u pravoslavlju je suština u tome da živi donor ne smije biti ugrožen, a da presađivanjem organa ne smije biti ugrožen identitet čovjeka. Ako čovjek za života nije dao pristanak za doniranje organa nakon smrti, to mogu učiniti njegovi staratelji, odnosno članovi porodice", kazao je Tanasić.

Osnovni princip u judaizmu je, prema riječima aktiviste Jevrejske zajednice u BiH Pavla Kaunitza, da spašavanje ljudskih života ima prednost pred zaštitom čak i svetosti ljudskog tijela. Dakle, ukoliko organ donora može spasiti nečiji život, nema nikakvih zapreka za presađivanje organa.

"To je jedan princip, a drugi je da, ako je Jevrej u prilici da spasi ljudski život donirajući organ, on je to čak obavezan uraditi, budući da se taj stav temelji na principu beskrajne vrijednosti ljudskog života. Naravno, ne pridržavaju se svi toga, ali takav je princip. Neki ortodoksni rabini su protiv doniranja organa, ali kako na prostoru zemalja bivše Jugoslavije nema ortodoksnih jevrejskih zajednica, kao ni ortodoksnih rabina, tako ovdje važe pravila koja sam naveo", zaključio je naš sagovornik.