Dodik između osuđenika i kulta ličnosti: Kako SNSD-ovci grade mit o "narodnom heroju" kojem se narod treba klanjati

"Mi bi svi, naročito opozicija, trebalo da se poklone Miloradu Dodiku. I narod, i da ga zamoli da ne ide, da ostane. Takvu hrabrost, borbu i znanje nećemo naći", rekao je Đajić koji je svojevremeno prilikom tucanja jaja s Dodikom rekao ""Dali ste mi bolje (jaje, op.a.), vi uvijek dajete bolje."

Ove izjave SNSD-ovca još jednom pokazuju do koje mjere je u Republici Srpskoj stvorena politička atmosfera idolopoklonstva prema lideru SNSD-a Miloradu Dodiku. Riječ je o gotovo kultnom obožavanju koje prevazilazi okvire političke podrške i poprima oblik lične odanosti, čak i servilnosti, kakva se rijetko viđa u demokratskim društvima.

Ovakve poruke, ma koliko izgledale banalno, zapravo oslikavaju način na koji se oko Dodika gradi aura nedodirljivosti i neprikosnovenosti lidera koji se ne smije dovoditi u pitanje, već mu se jedino može zahvaljivati i bespogovorno slušati.

U isto vrijeme, činjenica da je Dodik pravosnažno osuđen na godinu dana zatvora (otkupio za 36.500 KM) i šestogodišnju zabranu obavljanja javnih funkcija gotovo da se gura u drugi plan.

Umjesto da se suoči sa političkom i pravnom odgovornošću, on se u javnom diskursu unutar RS-a sve više pretvara u žrtvu progona i simbol otpora. Vlastitu osudu pokušava politički kapitalizovati, a vladajuća struktura SNSD-a aktivno radi na kreiranju mita o Dodiku kao o narodnom heroju.

No, iza te pažljivo konstruisane slike krije se surova realnost. Vlast koja je decenijama u rukama SNSD-a ostavila je duboke tragove na društvo i privredu RS-a. Građani su prezaduženi do mjere da se više ni ne zna tačan obim dugovanja. Javna preduzeća su rasturena ili svedena u svrhu partijskih bankomata, a privredni sistem urušen je u korist tajkuna bliskih vlasti, dok se prosječan čovjek svakodnevno suočava sa rastućim cijenama, niskim primanjima i osjećajem beznađa.

U isto vrijeme, režimski mediji neprestano serviraju narativ o "stalnim napadima na Republiku Srpsku i srpski narod", "najteža vremana od Dejtona", "ugroženost opstanka" i slično. Time se pažnja građana skreće sa stvarnih problema - korupcije, kriminala i siromaštva na imaginarne unutrašnje i spoljne neprijatelje. Opozicija je sistematski demonizovana, a svaki pokušaj kritike proglašava se izdajom.

Nije slučajno da je Milorad Dodik već dugo pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država koje su njegovu mrežu opisale kao klasičnu koruptivnu hobotnicu u kojoj se javni resursi koriste prvenstveno za lično bogaćenje i jačanje političke kontrole. Takva ocjena iz Washingtona odavno je jasna i nedvosmislena, ali unutar Republike Srpske se uporno pokušava potisnuti ili relativizovati.

U konačnici, Dodikovo političko djelovanje više nije pitanje pojedinca, nego čitavog sistema koji se održava na strahu, propagandi i klijentelizmu.

Đajićeva izjava da se treba "pokloniti Dodiku" možda zvuči groteskno, ali u suštini ona tačno odražava realnost. Republika Srpska je pretvorena u politički prostor u kojem se od građana očekuje poslušnost, a od političara potpuna odanost jednom čovjeku.