'Razulareni bandit, ta šizofrena teorija, bolje biti zločinac nego peder, kleptoman, hulja, zločinački vožd, budala, ta stoka na vlasti, postsocijalistički kreteni, pomahnitali, kriminalna banda, šizofreni, vjerski zatucan svijet, potrčko, drkanje javnosti, kvislinške bagre, nacional-šovinistički idioti, nasilju sklona bagra, par ekstremnih budaletina, bandit iz Laktaša, podstrekač zločinačkih pohoda, novinarski egzekutor, zaštitnik brutalnog kriminala, polupismen ili nepismen svijet, novinar bez nogu je falsifikator, šta zna nepismena stoka, predsjednik političke partije loše govori jer je teško bolestan, Mile Laktaš, kriminalizirani premijer, osumnjičeni za pedofiliju unaprijed osuđen'…a u nastavku, nakon ovih kvalifikacija, etiketa, otvorenih podmetanja ili čak nerijetko i otvorenih poziva na linč, slijedi hrabra priča hrabrih novinara.
Slijedi uzor istraživačkog novinarstva koje ima samo jedan, plemenit cilj: raskrinkati sve zlo ove zemlje. Ukazati građanima, koji su veoma često iz istih pera i istih usta označeni kao nepismeni i zatucani, na sve anomalije ovog društva. Kako? Sasvim jednostavnim, svima prihvatljivim jezikom, jezikom ulice. Zašto? Da čovjek bez napora može shvatiti poruku, jer ionako je nepismen i zatucan, a poruka je uvijek nedvosmisleno jasna. Onaj o kojemu govori novinar, ili bolje reći na koga se okomio nužno treba, biti prikazan u svjetlu istine, nepobitne istine.
A, gdje je tu argument?
Ima li utemeljenja u novinarskim, kako pisanim tako i izgovorenim stavovima-argumentima? Naravno, svaki argument traži potkrepu koja može biti različita, kao na primjer: potkrepa podataka tajne policije, potkrepa preuzetih snimaka telefonskih razgovora, potkrepa izuzetih dokumenata sa sudova, potkrepa informacija iz policije, potkrepa dijagnoza, etiketa, uvreda, poziva na javnu presudu…I tako dakle, argumenti mogu biti utemeljeni na razne načine, ovi navedeni su nesumnjivo temeljeni na valjanim izvorima, barem očima hrabrih novinara gledano, oni govore o jednoj i neoborivoj istini. Na ovakve jake argumente uglavnom ne treba mišljenje druge strane, premda debata kao temelj demokratskog društva i kritičko mišljenje uče sagledavanju problema sa svih strana iz svih aspekata!
Tko ne prihvati ovu argumentaciju ili barem u tragu posumnja u nju, svrstao se! Svrstao se na drugu stranu, a novinari se svim silama bore protiv te druge strane, koja naravno nije dobra, nije moralna i po mogućnosti ima sve nacionalističke komponente, jer uglavnom najnemoralniji ljudi su nacionalisti! Nekako čovjek kada prati tv emisije ili čita novinske članke, posebno u Federaciji, posebno u Sarajevu, lako uviđa da najveće moralno zlo dolazi od nacionalno sasvim jasno opredjeljenih političara, poduzetnika, javnih ličnosti… Iz njih naprosto, i kada ne progovore, izbija zlo i nemoralnost. Oni prebrojavaju ljudima krvna zrnca, a to nije dobro. Dobro je unaprijed znati opis i strukturu tih krvnih zrnaca, pa ih ne treba niti prebrojavati, niti pozivati na njih, ali se upravo na osnovu njih treba javno moralizirati u ime jedine valjane, moralne i istini okrenute, građanske opcije koja je spremna riskirati sve, samo da ukaže na zlo. Spremna je ta opcija recimo u Zenici govoriti, o očiglednosti »da se ovo rukovodstvo zemlje ponaša kao nedorasli tinejdžer i vrijeme je da kada postanemo punoljetni kao zemlja, jednom okrenemo stranicu istorije u boljem smjeru.», nakon čega slijedi i jasna poruka « ni rušitelji zemlje, ni jataci im neće uspjeti.» Šteta što ovakav skup, pred prepunom salom, sa ovako utemeljenim izlaganjima nije održan u Banjaluci. Zašto? Bio bi mnogo vjerodostojniji.
'Građanski mediji' i demokratski principi
No, s druge strane lako će u građanski orijentiranim novinama na svaku osudu naići nagrada koju su Nezavisne novine dodijelile gospodinu Sulejmanu Tihiću. Ovdje je riječ o nagradi koju «falsifikator, koji je ostao bez nogu zbog duga od 500 000 hiljada maraka» daje «budali, trkaču pred rudu i naravno, nacionalisti». E, sada je ovdje na sceni jedna mala logička neodrživost. Građani šire građanstvo iz Sarajeva, a nacionalisti odlaze na razgovore, pregovore, dogovore i dodjeljivanje nagrada iz RS u FBiH i iz FBiH u RS. Zar ne bi trebalo biti obratno? Oni čak pokušavaju po prvi put u BiH razgovarati! Pokušavaju uspostaviti dijalog. I gle čuda, razgovor i dijalog nailaze na sve tipove osude od rušenja zemlje do podrivanja sistema, sluđivanja naroda…
Nedavno se cijela Federacija tresla od tužne priče iz sela Gluha Bukovica. Hrabri novinari jesu ukazivali na, očigledno, nevolju koja se nadvila nad mještane Gluhe Bukovice, ali istovremeno su i sudili, vrijeđali, presuđivali sve: od mještana, IVZ-a, Rijaseta, sasvim personalno ljude angažirane u ovom slučaju i konačno i one koji su se usudili da primjete neuljudnost javnog obraćanja pojedinih novinara.
I kada netko, ma tko, ukaže da u vokabularu novinari vrijeđaju, osuđuju i presuđuju, onda je to svrstavanje koje je «nedopustivo, zaštitnički orijentirano prema zlim nacionalistima, nedostatak senzibiliteta za istinu i pravdu, atak na novinare…» ili «Nadigla se poslije toga na njih široka koalicija od pretorijanaca Islamske zajednice do NVO aktivista s jednakom politički korektnom «žvakom», govoreći i kako je nedopustivo iznositi javno takve kvalifikacije prije pravosnažne presude. I sve bi to bilo divno i krasno, a nadasve principijelno do balčaka, samo kad bi se ta ista koalicija nadigla da sa istom strašću brani Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kada ih neko nazove ratnim zločincima, a oni su, siroti, samo osumnjičeni, a nisu ama ni prvostepeno osuđeni.»
Treba, ovim povodom, istaći da je politički korektna žvaka ništa drugo do zahtjev za dostojanstvom i integritetom pojedinca, koji je osnova bez koje je nezamislivo bilo koje demokratsko, građanski orijentirano, pluralističko društvo. Ova žvaka, a posebno kada je politička, je tanka nit između neciviliziranosti i građanske uljudnosti. Ako ova tvrdnja ne stoji, onda ostaje nejasno kako obrazložiti nekome tko je neuk, a ima želju da nešto nauči da se isto istim nikako ne ispravlja.'
