Demograf Aleksandar Čavić: Ako nešto ne poduzmemo, RS će za 30 godina potpuno nestati

Dodaje da je Republika Srpska od posljednjeg rata do danas izgubila 260.000 ljudi.

"Do tog broja smo došli nakon pomenutog popisa izbjeglog i raseljenog stanovništva iz 1996. godine, kada je na bazi tog broja formirana startna pozicija brojnosti stanovništva RS. Svake godine na taj broj se dodavao i oduzimao broj rođenih i broj umrlih te unutrašnje migracije. Jedina komponenta koja nije uvrštavana su vanjske migracije, odnosno migracije preko granice. Na bazi toga smo došli do podatka, računajući prirodni priraštaj i migracije između općina i gradova u RS, Federacije BiH i Brčko distrikta, da u RS ima 1.420.000 stanovnika. Rezultati popisa koje je objavio Zavod za statistiku RS iz 2013. pokazali su da je to 1.160.000 i to je ta razlika od 260.000 stanovnika. Ako se kao validni uzmu rezultati koje je objavila Agencija za statistiku BiH, onda je slika u RS nešto bolja", objašnjava Čavić.

Čavić naglašava da ne postoji tzv. racionalna veza s dijasporom.

"Često volimo reći kako imamo veliku i značajnu dijasporu, ali mi o njoj uopće ne vodimo računa. Kako da vodimo računa kad mi nemamo nikakve podatke, odnosno registar ko su ti ljudi, gdje se oni nalaze, koliko ih ukupno ima. Oni koji iz BiH odlaze u te razvijene zemlje su uglavnom u svom reproduktivnom, radnom, intelektualnom vrhuncu, dakle ljudi koji bi eventualno mogli da rehabilituju fertilitet na ovom području. Shvatam da zemlja sada nema priliku sve njih zadržati, a ono najmanje što bi država mogla da uradi jeste da se povede bitka za stvaranje registra stanovništva dijaspore i da im se daju određene olakšice, kao što je npr. dostavljanje poreskih računa za nepokretnosti, to bi bio neki iskorak prema njima, kako bi se uspostavila komunikacija s tim ljudima, da ih ne izgubimo u svakom mogućem pogledu", sugeriše Čavić.

Vlada RS je imala određene mjere kao što su subvencioniranje stambenih kredita za mlade bračne parove, finansiranje vantjelesne oplodnje, izdvajanja za dječiji dodatak, ali to nisu pronatalitetne mjere, nastavlja Čavić.

"Ako uzmemo da je samo do 2015. godine RS na razlikama između broja umrlih i rođenih izgubila 46.000 stanovnika, to govori dosta o dosadašnjim mjerama. Tih skoro 50.000 stanovnika bi moglo činiti četvrti grad po veličini u RS, a njega nema. Dakle, mi nemamo pronatalitetnu politiku jer da biste provodili određene mjere morate imati dokument u kojem piše koje se mjere provode, s kakvim očekivanjima i s kojim sredstvima, u kojem roku itd. To je nacionalno, državno pitanje broj jedan, prioritet svih prioriteta i bez usvajanja te politike sve ove mjere su parcijalne i kratkoročne, nekad su čak i međusobno suprotstavljene, nekad predstavljaju rasipanje sredstava s očekivanjem nekih efekata kojih nema. Uz svo dužno poštovanje prema finansiranju vantjelesne oplodnje, moram reći da se to ne može smatrati klasičnom mjerom pronatalitetne politike, nego više socio-psihološke podrške za ljude koji nemaju priliku da na prirodan način dođu do potomstva. Čak i u zemljama koje imaju veoma zastupljen postupak in vitro fertilizacije, njen utjecaj na stopu prirodnog priraštaja je statistički potpuno zanemarljiv. Ako uzmemo, recimo, 2008. godinu, Fond zdravstvenog osiguranja RS je na vantjelesnu oplodnju potrošio blizu 720.000 KM, što je rezultiralo sa devet uspješnih vantjelesnih oplodnji, što znači da je po jednoj potrošeno 80.000 maraka. Fond bi trebalo da stimuliše 4-5 pokušaja, jer to nije mjera klasične pronatalitetne politike, jednostavno se vremenom treba udaljiti od toga", ističe Čavić.

Da sve ne bi ostalo u sferi demagogije, Čavić predlaže nekoliko mjera koje moraju biti dugoročnog karaktera.

"Najbitnije su mjere za usklađivanje rada i roditeljstva, mjere za povećano zapošljavanje majki i mjere koje se tiču ciljanog podsticanja rađanja. Treba osigurati dnevnu brigu o djeci, bilo u predškolskim ustanovama, bilo u tzv. produženom boravku djece koja su školskog uzrasta, iz razloga što roditelji, ako nemaju osiguranu brigu o djeci, ne mogu biti radno angažovani. Nadalje, država ne može više dio socijalne politike premještati u privredne subjekte, kao što je nekada bilo u društvenim preduzećima pa je preduzeće snosilo troškove porodiljskog odsustva. Neće biti iskoraka ukoliko poslodavac bude imao ikakvu vezu s brigom o zaposlenoj ženi tokom njenog porodiljskog odsustva, što znači da poslodavce treba potpuno rasteretiti i tu brigu prebaciti na državu, jer poslodavac nije dužan da se stara o pronatalitetnoj politici, s obzirom na to da imamo dio sredstava koja se izdvajaju za Javni fond dječije zaštite i da je poslodavac dužan da uplaćuje poreze i doprinose. Time bi bila potpuno eliminisana ona mogućnost otpuštanja trudnica i bilo kakve diskriminacije koja objektivno postoji prilikom zapošljavanja žena. Što se tiče direktne podrške podsticanju rađanja, smatram da bi dječiji dodatak morao biti univerzalno pravo, što danas nije slučaj, ni po redu rođenja ni po imovinskom stanju. Po redu rođenja dječiji dodatak dobijaju drugo, treće i četvrto dijete, a prvo, peto i svako sljedeće nemaju pravo na to. Smatram da određeni nivo dodatka treba da se daje svima, one porodice koje su lošijeg imovnog stanja i socijalno ugroženije treba rasteretiti dijelova troškova roditeljstva, kako se ne bi pravili socijalni slučajevi. Bitno je da svako dijete mora imati pravo na dječiji dodatak, makar to bilo i 100 KM, tu se mora pronaći neki modalitet isplate. Moj je prijedlog da bude vremenski ograničen period primanja dječijeg dodatka za prvo dijete, recimo da ga ima pravo primati tri godine ukoliko ne dobije drugo dijete. Odmah nakon što dobije drugo dijete treba dati dodatak za oba djeteta, naprimjer do osme godine. Na taj način se stimulišu roditelji da što duže uživaju u tom dodatku koji će biti fiksan", predlaže Čavić koji smatra da trenutni imovinski cenzus u RS treba biti ukinut iz prostog razloga što mogućnost dobijanja dječijeg dodatka, trenutno, mogu da ostvare uglavnom oni koji su izuzetno lošeg imovinskog stanja, takoreći socijalni slučajevi.

"Svaka od tih mjera mora biti pažljivo, ali što hitnije osmišljena, jer mi moramo shvatiti da će RS, ako se ovako nastavi, za 25 ili 30 godina potpuno nestati u ovom obliku u kojem je poznajemo, a biološki duže od 50 godina nemam nikakve pozitivne prognoze za RS. Druga stvar o kojoj stalno razmišljam je to što pritisnuti valom izbjeglica s Bliskog Istoka i sa sjevera Afrike, koji pripadaju jednom drugom civilizacijskom i kulturnom miljeu u odnosu na evropske narode i nas u BiH, možemo doći u situaciju da će zemlje Zapadne Evrope uzimati odavde radnu snagu, a ovi prostori će, ili ostati prazni, ili će biti naseljavani tim migrantima. Možda fantaziram, ali se meni to čini kao vrlo realan scenarij", zaključuje Čavić u razgovoru za Klix.ba.