Šta je pozadina?
856

Decenijama negiraju genocid i odjednom genocid nije sporan, već način donošenja zakona

S. Hambo
Foto: I. Š./Klix.ba
Foto: I. Š./Klix.ba
Decenijama vlast, ali i opozicija iz entiteta Republika Srpska ne žele priznati međunarodnu presudu da se u Srebrenici dogodio genocid. Nerijetko pojedini vrijeđaju žrtve. Ipak, politički trenutak je sazrio pa posljednjih dana svjedočimo latentnoj promjeni priče i ublažavanju retorike. Genocid odjednom nije sporan, već način donošenja zakona.
Prvo je prije nekoliko dana dugogodišnji koalicioni partner Milorada Dodika Petar Đokić (Socijalistička partija) kazao da genocid ne treba negirati, ali je prema njegovom mišljenju problem način na koji je donesen Zakon o zabrani negiranja genocida (tzv. Inzkov zakon).

"Ja mogu prihvatiti da je legitimno zahtijevati donošenje takvog zakona, a zar ga nismo mogli u nekoj proceduri mi donijeti sami, ali ne na način da bi sadržaj zakona izdiktirala neka radna grupa koju su obrazovali samo Bošnjaci u BiH. To je problem odnosa prema takvom zakonu. A da li treba negirati genocid koji se desio ili ne, ne treba ga negirati. Pitanje je da li genocid ima te razmjere, za koje je neko rekao, a to je sada zvanična verzija", rekao je Đokić.

Takva retorika je dosta ublažena u odnosu na decenijski uvriježen stav u negiranju genocida u Srebrenici.

I ako je stav Đokića bio "incident", poruke predsjednice RS-a Željke Cvijanović za izraelski list Haaretz također ukazuju na spuštanje garda zvaničnika iz manjeg entiteta, uz stavljanje fokusa na priču kako domaći političari trebaju pronaći zakonsko rješenje kako bi se žrtve poštivale.

Naime, Cvijanović je tvrdila da apsolutno nema negiranja genocida iz RS-a te da ga nikad nije bilo. Fokus njene priče bio je pozivanje na dogovor domaćih aktera i iznalaženje zakonskog rješenja koje će to tretirati.

Naravno, svima je jasno da vlasti RS-a sistematski godinama negiraju genocid, a nerijetko se i vrijeđaju žrtve i to uoči 11. jula, kada se obavlja kolektivna dženaza. Negiranje genocida je dio veće strategije, u čemu im pomaže i medijska mašinerija režimskih medija iz Srbije, gdje je pored negiranja genocida naglašeno i glorificiranje ratnih zločinaca.

Ovakvi stavovi iz RS-a, koji generalno odudaraju od prethodnih zakucanih poruka da genocid nikada neće priznati mogu predstavljati uvod u neku novu strategiju vlasti iz RS-a. Zašto? Suočeni s ogromnim kritikama širom svijeta zbog svoje politike, svjesni mogućih sankcija i posljedica na ovaj način mogu tražiti izlaznu strategiju. Sebe će početi predstavljati kao konstruktivan faktor, gdje im nije problem država, niti činjenica da se dogodio genocid u Srebrenici, već im je problem OHR i zakon koji je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.

Ipak, da to nije baš tako, dovoljno se sjetiti da su nedavno u državnom parlamentu odbijeni prijedlozi da se izmjeni Krivični zakon i da se negiranje genocida kažnjava. Protiv su posljednji put u aprilu glasali i SNSD, ali i HDZ. Ipak, vlast RS-a će sada evidentno igrati na kartu da treba povući Inzkov zakon i izglasati novi u parlamentu. Time bi sebe predstavili kao konstruktivce, paralelno bi ponizili OHR, konkretno visokog predstavnika Christiana Schmidta.

S obzirom na to da je već pokrenuta priča o izradi zakona o državnoj imovini, gdje bi se riješilo pitanje ko je nadležan za poljoprivredno zemljište ili šume, RS moguće računa da će kroz tu proceduru izboriti za sebe povoljnu poziciju.

U konačnici, Inzkov zakon je već dao efekte. U javnom prostoru evidentno je manje onih koji negiraju genocid, što je i suština zakona. U svakom slučaju spuštanje loptice zvaničnika RS-a vraća se kao bumerang nakon osuda iz cijelog svijeta da je negiranje genocida anticivilizacijsko te da takva politika nosi posljedice.