Dajana Cvjetković: I radnici u civilnom sektoru zaslužuju dostojanstven rad i sigurnost

Prava radnika u civilnom sektoru biće tema događaja nazvanog "ČAS za GLAS radništva – Civilno društvo između odgovornosti i prava" kojeg Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa Olof Palme Centrom.

O ovoj temi smo razgovarali sa Dajanom Cvjetković, programskom menadžericom CPCD-a.

Zašto je tema radničkih prava u civilnom sektoru hitna? Zašto sada govorimo o tome?

Radnička prava u civilnom sektoru su tema koja je uvijek važna, ali se do sad nije nalazila u prirotitetima ni organizacija, ni zaposlenih, ni donatora, ni države. Mi u CPCD-u često razgovaramo o tome zašto je tako – zašto se oni koji se zalažu za prava drugih ne bore dovoljno za svoja, i kako je moguće da podaci pokazuju ozbiljna kršenja radničkih prava i u samim organizacijama.

Možda nemamo sve odgovore, ali smo odlučni da zajedno s organizacijama i radnicima otvorimo ovu osjetljivu, ali prijeko potrebnu temu i pokušamo doći ne samo do objašnjenja, nego i do rješenja.

Svjesni smo da trenutne turbulencije i geopolitička situacija dodatno opterećuju organizacije civilnog društva. Dok većina razmišlja o preživljavanju i razgovara o donatorskim politikama, mi vjerujemo da je sada pravo vrijeme da u te razgovore uključimo i pitanje radničkih prava. Nove politike mogle bi pomoći u pronalaženju rješenja.

Kažem "pomoći", a ne "riješiti", jer ovako složeno pitanje zahtijeva zajednički pristup - od samih radnika i menadžmenta do države, koja mora urediti i ovu oblast.

Ne smijemo zaboraviti da su ljudi najvažniji dio svakog sektora, pa i civilnog. Potrebno je jasno reći da rad u organizacijama nije hobi, niti prolazna faza ka "pravom poslu". To je životna misija – radimo na razvoju društva, zaštiti prava ugroženih i jačanju tema koje se često zanemaruju u politici.

Zdrav civilni sektor ne može se graditi samo kroz projekte i povremene angažmane. Naši poslovi su ozbiljni i zahtjevni, ali često nestabilni - s neujednačenim platama, prekovremenim radom, ugovorima na određeno, ograničenim beneficijama i otežanim pristupom kreditima. Ako želimo odgovoran i uticajan sektor, moramo osigurati dostojanstvene uslove i prava onih koji ga čine.

Zašto se CPCD bavi ovim pitanjem? I zašto u 2025. godini a ne ranije?

Važno je reći da se ovim pitanjem bave i druge organizacije, ali najčešće povremeno i u skladu s ograničenim vremenom i resursima - što jednostavno nije dovoljno. Naš CPCD se već godinama ozbiljno posvećuje temi radničkih prava u civilnom sektoru, i naše odluke nikada ne donosimo na brzinu, posebno kada su u pitanju pitanja od dugoročnog značaja. Još 2020. godine započeli smo istraživanje o stanju radničkih prava i prikupljali podatke o konkretnim slučajevima. Analizirali smo uzroke problema, ali i moguća rješenja. Dio tih nalaza uključen je u naše godišnje istraživanje koje već 11 godina sprovodimo u okviru Balkanske mreže za razvoj civilnog društva.

Rezultati su pokazali da je potrebno uključiti više organizacija u razgovore o ovoj temi. Zato smo 2023. godine obišli desetine organizacija i razgovarali o radničkim pravima i izazovima s kojima se suočavaju njihovi menadžmenti.

U te razgovore uključili smo i donatore, a 2024. godine smo u Banjoj Luci organizovali prvi skup posvećen upravo ovoj temi.
Na tom događaju okupilo se oko tridesetak organizacija, uz podršku savjetnika iz Novog sindikata iz Hrvatske.

Kroz dinamičan dijalog došli smo do ključnih zaključaka, koji su detaljnije predstavljeni u našem policy brief-u:

- Potreban je strukturisan socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje;

- Standardi rada u OCD-ima su neravnomjerni i treba nam jedinstven minimum

- Bez promjena u donatorskim pravilima i pametnijeg zakonodavstva, poslodavci u civilnom sektoru ostaju "vezanih ruku".

Šta je najveća zabluda o civilnom sektoru kao poslodavcu?

Da "nemamo prave poslove", a zapravo imamo. Da ne plaćamo poreze, a plaćamo sve do jedan porez kao i kompanije i imamo odgovornosti prema zakonima o radu, zaštiti na radu, porezima i doprinosima. Nismo izvan sistema, mi smo u sistemu, ali sistem još nije prilagođen neprofitnoj prirodi našeg rada. Druga zabluda je da nas ima premalo da bi se ta oblast uređivala. Govorimo o desetinama hiljada registrovanih organizacija i hiljadama zaposlenih. To je realna "ekonomija javnog dobra". Ako želimo evropske standarde u praksi, onda i ljudi u civilnom sektoru zaslužuju dostojanstven rad, dostojanstvenu platu i predvidive ugovore.

Ko je zapravo poslodavac u civilnom sektoru - donatori, organizacije ili država?

Formalno-pravno, poslodavac je organizacija, tu nema dileme. Međutim, u praksi ona rijetko donosi odluke samostalno. Donatori često postavljaju uslove kroz budžetska pravila - na primjer, ograničavaju procenat budžeta koji se može potrošiti na administrativne troškove.

Taj procenat obično nije dovoljan ni za minimalnu platu, pa zaposleni rade na više projekata odjednom, što u stvarnosti znači mnogo više radnih sati.

S druge strane, i država utiče na uslove rada kroz zakone i inspekcijski nadzor. Zato rješenje mora biti zajedničko, tripartitno, i uključivati sve aktere - radnike, poslodavce i državu, uz otvoren dijalog i sa donatorskom zajednicom.

Da li organizacije civilnog društva žele biti prepoznate kao poslodavci i u udruženjima poslodavaca?

Da, ozbiljne organizacije to već jesu i žele sudjelovati u formalnim strukturama. To podiže standarde i gradi povjerenje javnosti: ista pravila, ista odgovornost.

Postoji li perspektiva za sindikalno organizovanje u civilnom sektoru?

Sindikalno organizovanje ima presudnu ulogu. Bez sindikata, radnici nemaju jasan i zajednički mehanizam da pregovaraju o platama, radnom vremenu, prekovremenom radu, roditeljskim pravima, sigurnosti na radu i porezima. Naš cilj je formirati sindikat koji bi pokrivao cijeli sektor u BiH i vodio pregovore s poslodavcima, donatorima i državom. Perspektiva nije jednostavna – proces je složen i zahtjevan, ali moguć.

Postoji određeni strah na svim stranama, posebno među menadžmentom organizacija, koji je svjestan da odluke često nisu u njihovim rukama, ali odgovornost jeste. I među radnicima postoji bojazan da bi sindikalno udruživanje moglo stvoriti distancu između njih i menadžmenta (koji je, u našem slučaju, često takođe dio radništva). U malim kolektivima ta distanca može narušiti timsku atmosferu.

Ipak, vjerujem da bi sindikalno organizovanje donijelo mnogo pozitivnog, posebno za one koji su dio civilnog sektora, ali nisu formalno zaposleni – poput freelancera. Njima bi sindikat pomogao da se izbore za osnovna prava, poput zdravstvenog osiguranja, i doprinio uređenju i profesionalizaciji tog dijela sektora. Kada se radnici uključe i zajednički djeluju, otvara se prostor za stvarne promjene.

Kako se ovo uklapa u EU standarde i ILO konvencije?

Direktno. Sloboda udruživanja, kolektivno pregovaranje, dostojanstven rad, sigurnost i zdravlje na radu sve su to ILO i EU standardi. Ako govorimo o EU integracijama, onda civilni sektor ne smije biti izuzetak nego primjer.

Kome je namijenjen događaj "ČAS za GLAS radništva" i o čemu će se na njemu razgovarati?

Ovaj događaj je namijenjen svima koji svojim radom i doprinosom učestvuju u razvoju društva i države, ali nisu dio nijednog sindikata. Dobrodošli su menadžeri i zaposlenici organizacija, udruženja, fondacija, zadruga, kao i freelanceri, konsultanti, novinari i novinarke.

Razgovarat ćemo o prilikama i konkretnim koracima koje je potrebno preduzeti da civilni sektor postane dio Unije poslodavaca i Saveza sindikata, te kako da zajednički formiramo sindikat civilnog sektora.

Događaj će se održati 16. oktobra u Sarajevu, u hotelu Holiday. Naša vrata su otvorena svima, ali bismo cijenili da se zainteresovani jave na e-mail: [email protected] Moja poruka svima je jasna: sindikat nije protiv poslodavaca – sindikat je za jasna pravila koja štite ljude i unapređuju kvalitet rada.