Razlog ovome, čini se, leži u lingvističkoj tehnici “funkcionalni pomak”, što bi se jednostavno moglo objasniti kao neobična upotreba riječi.
Philip Davis, sa Katedre za engleski jezik Univerziteta u Liverpoolu, kaže da “upotrebljavajući čudne riječi u naizgled normalnim rečenicama, Shakespeare iznenađuje mozak i hvata ga nespremnog, što potiče iznenadno povećanje moždane aktivnosti - drama se stvara iz najjednostavnijih stvari”.
Kada se riječ koristi u neočekivanom smislu, kada promijeni gramatiku cijele rečenice, moždana aktivnost najednom je na vrhuncu. Mozak je prisiljen da pokuša shvatiti šta sad treba učiniti sa novom, neobičnom riječi.
Tokom istraživanja moždana aktivnost mjerena je EEG-om, odnosno priključivanjem elektroda na glave dvadeset sudionika koji su čitali Shakespeareove stihove.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
