{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Čiji su ono, babo, sirotani?

S
30.4.2010. u 15:43
0
0
Čiji su ono, babo, sirotani?
0
Čiji su ono, babo, sirotani?
Otišla je Ljiljana Buttler, tiho, kako je i živjela. Otišao je Neko ko je pjevajući sebi i o sebi, pjevao o svima nama. A takvi , odnosno takve, ne umiru.
Vijest da je preminula Ljiljana Buttler, pjevačica koja je međunarodnu slavu i kultni status zaradila u posljednjoj deceniji nastupajući i snimajući albume s grupom Mostar Sevdah Reunion je jedna od onih za koju biste najviše voljeli da ih nikada ne čujete. Mama Ljilja, kako su je zvali članovi benda i oni koji su je poznavali, bila je neko apsolutan, neko čija umjetnost i životna priča neodvojivo stoje jedno pored drugog i to u toj mjeri da stalnim otkrivanjem novih detalja poprima i mitski karakter.

Kći harmonikaša i pjevačice, beogradskog Roma i Zagrepčanke, počela je pjevati sa dvanaest godina, u Bijeljini, gdje su njezini imali gažu, a majka se razboljela. S četrnaest je krenula u srednju muzičku školu, kad je i rodila prvo dijete. Nakon dvije godine su je izbacili jer je svirala narodne, zabavne i ciganske pjesme i odvlačila pažnju đaka u drugom pravcu. Muzičke su škole u socijalizmu bile, zaista, nepravedne i neosjetljive za drugu vrstu "uha" od onoga strogo propisanog pravilima klasičnog obrazovanja. Ljilji, dakle, nije preostalo ništa drugo, nego da kao najveći jazzeri i bluesmani, potraži svoju sreću u kafani.

A jadan li je onaj ko sreću u kafani traži.

No, njoj je uspjelo: tadašnja muzička scena kalila se preko vokalnih solista koji su pjevali različite žanrove, ali su se međusobno uvažavali, jer se – i među publikom - znalo ko je ko. Moglo se dogoditi, recimo, da u istoj kafani pjevaju kralj šlagera Ivo Robić, subjazz diva Nada Knežević i boemi – narodnjaci Toma Zdravković i Bora Spužić – Kvaka. To je, valjda, i jedini pravi pristup jer majstora ne određuje žanr, nego bi trebalo biti obrnuto.

Ljilja se u tom okruženju dosta dobro snašla: otvorena za utjecaje mogla je pjevati i Arsenovu Kuću pored mora i ciganski standard Piravelo, mile i to je zvučalo jednako dobro. U beogradske kafane Gradski podrum, Mažestik, Mala Srbija, Lotos dolazili su je slušati svi: od unesrećenih gradskih švalera, preko ostataka fine gospode, kockara i prevaranata, do umjetnika kakvi su bili pisac Danilo Kiš, glumac Zoran Radmilović i genijalac Duško Radović.

S babama i dedama

Jedna priča galeristice koja živi u Parizu iz tog vremena o Ljilji glasi da je između pauza sviranja klavira i pjevanja ljuljala dijete u kolijevci, u kafani kod Kalenića – pijace. Those were the days, tako je kasnije govorila Ljilja: "Znali smo iz kafane ujutro otići na doručak, pa dalje, do uvečer kad nas je opet čekao pos'o. To ti je tragedija nas kafanskih pevača, pored živih roditelja odrastamo s babama i dedama." No, Ljilja u legendu ulazi nakon ploče za RTV Ljubljana. Jazz pijanist Jure Robežnik je u slovensku prijestolnicu prvo odveo Šabana Bajramovića i s njim snimio neke od njegovih najboljih pjesama: glas ciganskog kralja uz dixie revijski orkestar i danas je nešto najzanimljivije što je snimljeno na ovim prostorima.

Šaban će postati poznat po jednoj baladi. Riječ je naravno o pjesmi Djelem, djelem, koju je skoro «na suho», samo uz klavir otpjevao s Robežnikom. U toj je pjesmi sva tuga i nevolja, svi putevi i lutanja, sva rasklalašenost i divota romskog života. Šabanov glas je, uslovno rečeno, glas Roma nomada, glas niške mahale, glas onih koji vrlo često ostaju bez ičega, i rijetko nešto zadržavaju. S Ljiljom je stvar (bila) drugačija: gradsko dijete koje nije govorilo (ali jeste razumjelo) romski, dolazilo je iz drukčijeg okruženja. Njezina glavna pjesma iz tog doba je autorska: Duško, Duško ti si mi najdraži/ti si moje cveće, srce drugog neće. Ljiljana je pjevala čisto, glasom koji jeste bio dublji od većine koleginica, ali je nepogrešivo mogla pogoditi i visoke tonove. Šaban je imao čist, divlji, nepatvoreni, "crnački" talent koji se javlja jednom u nekoliko decenija. Ljiljana je imala prefinjenu tugu, i veliko znanje, kao recimo Nina Simone. Ili, možda preciznije rečeno, kao Etta James. Uostalom Duško, duško je i "samo" naš I rather be blind (than see you with somebody else), pjesma žene koja voli samo jednog muškarca. Najveća pjesma.

Crni i bijeli

Samo jednom sam je čuo kako svira klavir, bilo je to u Pavarotti centru u Mostaru gdje smo se uputili pjesnik Benjamin Isović, gitarist Ervin Buševac, novinarka i prevoditeljica Kika Čurović i moja malenkost i otišli po mećavi i ledu, kako bi se uvjerili da ona, Mama Ljilja, doista postoji. Posljednja vijest o njoj bila je da živi u Njemačkoj, radi fizičke poslove i odbija da pjeva. Naime, nakon Šabanovog albuma A Gypsy legend svima koji smo na bilo koji način podržavali taj projekt, je bilo je stalo da se pojavi i ona, i otpjeva svoj album. Nakon dugog "ganjanja" i odbijanja producent Dragi Šestić je uspio privoljeti, i stigla je u Mostar. Mi smo došli u rano jutro, bend je još spavao, a ona je mokrim otiračem čistila apartman. Za sat i po nakon kafe, bili smo u studiju i odsvirala je pjesmu "Duni vetre sa Avale jače", prvo onako kako "svirate vi belci", tako je rekla, a onda pomjerila ruke na crne tipke i kazala "a ovako mi crnci." Onda je Benja pitao ima li svoju pjesmu Si, si, si, a ona je počela roviti torbu, a iz nje je ispala knjiga "Tajne vlaške magije." I dodala je: "Imam mali diktafon, pa snimam, kad pevaju po svadbama. I sahranama."

Jedna od najslavnijih američkih spisateljica Toni Morrison se za dobijanje Nobelove nagrade zahvalila Nini Simone, jer je, kako je kazala "dala američkoj crnoj ženi razlog postojanja i nadu." Što se našeg (dijela) svijeta, tiče ja mislim da bi se trebalo zahvaliti Ljiljani Petrović Buttler na tome kako je otpjevala pjesmu "Čiji su ono, babo, sirotani."

Kad pjeva o tome, u toj pjesmi su sudbine svih nas, djece jednog nesretnog prostora i vremena u kojem je tako malo lijepih i dobrih stvari, a tako puno čemera i zla. Svi mi smo, zapravo, sirotani, a ona, e ona je neko za koga baš nije pravedno da ode. Ako u tim stvarima ima ikakve pravde. A nema.

Zbogom Ljiljo, nebo će valjda znati cijeniti ono što jesi, kad već zemlja nije. To što smo se poznavali ovaj momenat ne čini lakšim, iako je imati i djelić tvoje ljubave nešto što se dobija kao neočekivan dar. S istog onog neba, koje je tebi darovalo takav glas. Neka ti je laka zemlja.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Anketa
Da li je opravdan zahtjev za povećanje akciza na gorivo kako bi se ubrzala izgradnja autoputa?
Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: