Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu proslavio 70. godišnjicu svog postojanja
"Bit će upriličene razne aktivnosti kojima nastojimo pokazati društvu, državi i svijetu da škola postoji s razlogom i da od nje društvo ima višestruku korist", kazao je direktor centra Damir Ovčina.
Raznolik program
"Godišnjicu obilježavamo programom koji traje cijeli mjesec. Danas je priredba i jedna glumačka radionica. Sutra će biti upriličena predstava Pozorišta slijepih ljudi iz Zagreba, a dobrodošlicu iskazujemo onima koje to zanima. Interna školska utakmica će se održati 7. aprila. Turnir u golbalu će biti održan 8. aprila. Koncert Divanhane će biti upriličen 10. aprila u školi, a bit će održane i mnoge druge aktivnosti", rekao je Ovčina za Klix.ba.
Napominje da škola u raznim kapacitetima i raznim lokacijama postoji od 1947. godine te da Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu od 1997. godine postoji u onom kapacitetu u kojem je sadržan danas, sa osnovnom i srednjom školom u Nedžarićima.
"Priča o Centru je, uz ostalo, i priča o Sarajevu, naročito od 1992. godine do danas. Praktično je na ovom mjestu, u ovoj našoj zgradi, počinjala opsada Sarajeva. Ovo je jedina škola u Bosni i Hercegovini koja ima takav simbolički i praktički značaj. S druge strane, po mnogočemu je jedinstvena", zaključio je Ovčina.
"Ne čekati nikog"
Svoju priču naslovljenu "Ne čekati nikog", koja na najbolji način opisuje svakodnevnicu u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu, Damir Ovčina objavio je na svojoj stranici Impruva.ba, a prenosimo je u cijelosti.
"Na sivim policama od rigipsa velikih knjiga u zelenim, sivim, crnim, tamnocrvenim, žutim i svijetloplavim koricama sve do plafona. Dvije crvene fotelje ispod prozora do stola s dvije kafe s aparata i dva iPhonea. Na velikom stolu do drugog prozora novi komplet u crveno-sivom omotu. Roman od petsto običnih strana u posebnom izdanju u devet velikih svezaka, a sve u kutiji. Poruka kratko. Mladić primakne spravu licu. Metalizirani glas brzo, skoro nerazgovijetno pročita sadržaj. On dvaput prstom rutinski po zaslonu pa telefon u džep. Danas kasnije ide na fakultet. S još dvojicom studenata s predmeta programiranje dobio je projekt prilagođavanja internetske stranice i baze podataka jedne obrazovne organizacije. IUS je tu posrednik.
'Sve je krenulo s onim tridesettridesetkama. Naučio sam bio praviti melodije. Pisati poruke i sve redom. Poslije mi daidža, ne znajući puno, donio onaj prvi iPhone iz Švicarske. Počeo sam čitati portale, naročito tehnologiju i tako me povuklo. U drugom srednje sam znao šta hoću'.
Adin Ćebić došao je školu u čijoj se biblioteci punoj knjiga na brajici danas sjeća toga prije petnaest godina iz Vozuće. Posljednje tri godine studira. Uvježbao engleski da više ne misli na to. U njegovoj sobi na spratu veliki desktop služi za rad na windowsima. MacBook nosi sa sobom na fakultet i na njemu piše bilješke i radi dosta projekata. Telefon mu je za čitanje i komuniciranje. Kaže da je pristup po kojem im profesori daju zadatke, a studenti sami rade na rješenjima dobar. Tjera ih da misle i ne oslanjaju se ni na kog.
'Od početka je dobro išlo. Na našem programu su većina Bosanci, ali sa svima je uredu. Svako svoje ganja. Profesori se trude, valjda što je privatni fakultet. Nekako se sve riješi. Prilagodljivost je ključna vrijednost tamo možda. Ostalo je do nas. S novim načinom stipendiranja bit će još bolje. Nekidan je rektor dodatno olakšao nama koji smo na stipendiji. A ogromna većina raje je na nekoj stipendiji'.
Napolju kiša na snijeg. Prema sportskoj sali auto spor. Unutra radijatori topli. Mart. Drveće u parku skupljeno, a trava mokra i hladna. On oblači jaknu pa dohvaća bijeli štap složen ispod fotelje.
'Osnovno je da se i mi samostalno krećemo. Da ne moraš nikog moliti ni čekati. Svima dosadi stalno pomagati. Kad to naučiš, ostalo je lako. Kretanje je sloboda, a sloboda je prilika'.
Dopije kafu iz plastične čaše, kaže odoh ja i doviđenja teta Amina, pa krene kroz čitaonicu šarenog poda ka izlazu. Od tamo signal da je neko prešao preko vrata", napisao je Damir Ovčina.
