Čengić: Prioritet rješavanje pitanja neidentificiranih žrtava u BiH
Po njenim riječima, ekshumirani posmrtni ostaci čuvaju se na 11 lokacija u Bosni i Hercegovini, u prostorijama: Podrinje identifikacijski projekt Tuzla (PIP), JKP „Komemorativni centar“ Tuzla, Spomen-kosturnica Odžak, Spomen-kosturnica Banja Luka, Spomen-kosturnica Nevesinje, JKP Gradska groblja Visoko, Krajina identifikacijski projekt (KIP) - Šejkovača Sanski Most, Gradsko groblje „Prahulje“ Travnik, Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde, Spomen-kosturnica Lukavica i JKP Gradsko groblje „Sutina“ Mostar.
„U ovim centrima nalazi se oko 4.000 neidentificiranih slučajeva. Dakle, ne možemo govoriti o 4.000 neidentificiranih osoba jer su tijela nekompletna i nije rijetka situacija da se jedno tijelo kompletira na osnovu DNK nalaza s različitih lokacija i grobnica, odnosno iz više slučajeva“, kazala je Čengić.
Dakle, dodala je, nije riječ o 4.000 osoba, broj identiteta je sigurno manji, „ali tačne podatke ćemo znati tek kada se završi ovaj proces utvrđivanja činjeničnog stanja u mrtvačnicama i rješavanja što većeg broja slučajeva koji se čuvaju u spomen-kosturnicama“.
Čengić navodi da postoji nekoliko razloga zbog kojih oko 4.000 tijela nije identificirano i leže u mrtvačnicama dugi niz godina.
Osnovni razlozi su: nedostak uzoraka krvi s kojima bi se uporedili koštani uzorci ekshumiranih osoba, obitelj nije dala krv ili niko od bližih čanova obitelji nije ni mogao dati krv jer su svi članovi obitelji pobijeni, ubijeni su i roditelji i njihova djeca.
„Također, među posmrtnim ostacima koji leže u mrtvačnicama i spomen-kosturnicama nalaze se i oni koji su 'izvan mandata' institucija za traženje nestalih, odnosno oni koji nisu nestali u periodu 1991-1996. godine. Sigurno je da bi posmrtne ostatke osoba koje su ekshumirane u grobljima, ili je riječ o žrtvama iz Drugog svjetskog rata, trebalo izdvojiti jer nisu u nadležnosti INO-a BiH“, kazala je Čengić.
Vjerovatno će se, dodala je, vratiti na lokalitete iz kojih su iskopani ako je riječ o grobljima ili ako je riječ o žrtvama iz Drugog ili Prvog svjetskog rata svakako da bi trebalo pronaći rješenje i za te žrtve i ukopati ih dostojanstveno.
„Sasvim je razumljivo da prilikom pretraživanja prirodne jame u kojoj bi se prema našim informacijama trebali nalaziti posmrtni ostaci žrtava iz posljednjeg rata pronađemo i žrtve iz prethodnih ratova, koje su ubijene i bačene u tu jamu“, navodi Čengić.
Dodaje da se sličan slučaj desio i na Perućcu kada su pronašli šest vojnika za koje se po osnovu uniforme i ordenja pretpostavlja da bi mogli biti austrougarski vojnici. Te žrtve je nemoguće identificirati.
„U jednom određenom broju slučajeva moguće je da postoje pogrešne identifikacije žrtava iz proteklog rata, a koje su izvršene klasičnom metodom, to jest metodom prepoznavanja na temelju vanjskih obilježja. Ali mnogi zaživotni identifikacijski pokazatelji su nepouzdani ili potpuno neupotrebljivi, jer postoji znatan vremenski razmak između momenta smrti i momenta iskopavanja, sa znatnom izmijenjenošću tijela.
U sekundarnim masovnim grobnicama klasična metoda identifikacije bi bila nemoguća, tako da je danas, zahvaljujući DNK analizi, moguće identificirati pronađene skeletne ostatke“, ističe Čengić.
Po njenim riječima, ono što je bitno napomenuti je da obitelj odlučuje o konačnoj identifikaciji, jer dok obitelj ne potpiše zapisnik o identifikaciji ta žrtva nije zvanično identifikovana, nego je samo na temelju DNK analize utvrđen preliminarni identitet.
„Nekada se obitelj odluči ukopati i samo jednu kost koja je pronađena, ponekad se odluči da će sačekati da se pronađe i ostatak u nekom narednom periodu. Neke obitelji nakon određenog niza godina čekanja da se pronađe ostatak odlučuju se da identifikuju ono što je pronađeno, svjesni da će se kada se pronađu ostaci skeleta kompletirati s već ukopanim skeletom, odnosno izvršit će se reasocijacija skeleta“, kazala je Čengić.
Ona ističe da su brojne masovne grobnice sekundarnog karaktera sa izmještenim skeletnim ostacima, koji su iz primarne grobnice premješteni kako bi se zločin i žrtve sakrili, a premještani su uglavnom teškom mašinerijom, tako da nije rijetka situacija da jednu žrtvu ljekari moraju sklapati s više različitih lokaliteta međusobno udaljenih i po nekoliko kilometara.
Čengić ističe da ovaj proces nije nimalo jednostavan, vrlo je složen i dugotrajan, ali riječ je o više od 30.000 ljudi koji su nestali u toku proteklog rata, preko 22.000 je do sada pronađeno, i to su značajni rezultati.
„Mi ćemo u narednom periodu nastojati riješiti slučajeve koji leže u mrtvačnicama i spomen-kosturnicama kako bi se što veći broj žrtava identificirao i predao obiteljima da ih dostojanstveno sahrane.
Nadamo se da će proces koji smo započeli zajedno s tužilaštvima dati značajne rezultate, a cilj nam je vratiti dostojanstvo žrtvama, utvrditi im identitet, a njihovim obiteljima pružiti pravo garantirano i međunarodnim konvencijama i Zakonom o nestalim osobama, a to je pravo da se zna istina o sudbini njihovih najbližih“, kazala je Čengić u razgovoru za Fenu.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
